Bosnjacki forum
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Bosnjacki forum

Esselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu!
 
HomePortalLatest imagesRegistracijaLogin

 

 Bošnjaci Crne Gore

Go down 
AutorPoruka
Lejla
Admin
Admin
Lejla



Bošnjaci Crne Gore Empty
KomentarNaslov komentara: Bošnjaci Crne Gore   Bošnjaci Crne Gore Icon_minitimeTue Jun 10, 2008 9:53 pm

Povod za razmatranje ove teme na Tribini Vijeca Kongresa bosnjackih intelektualaca, dio je nastojanja da se na ovaj nacin pokusamo blize upoznati sa karakteristikama opredjeljenjima i nekim aktivnostima Bosnjaka u Crnoj Gori, kao dijelu bosnjacke dijaspore. Poseban razlog je sto se u posljednje vrijeme javljaju tendencije da se, na odredjeni nacin izvrsi njihovo nacionalno odrodjavanje kao pripadnika bosnjackog naroda. Takva tendencija javlja se na nekim javnim skupvima (Okrugli sto u Rozaju), te putem javnih glasila u Podgorici, koju je u kracoj formi objavilo i sarajevsko "Oslobodjenje".

Kao nosilac tih aktivnosti javlja se navodna "Muslimanska matica u Crnoj Gori", preko njenog predsjednika gospodina Kurpejovica dr. Abdula, ranijeg ministra u Vladi SR Crne Gore i direktora Republickog zavoda za planiranje, zavicajno iz Rozaja. Tvrdi se da su Bosnjaci u Crnoj Gori autohton crnogorski narod, te da se to navodno zasniva na historiji i nauci. Istovremeno se, u neke krajeve, u kojima je bosnjacko stanovnistvo vecinsko, salju agitatori koji u nepsrednim razgovorima zagovaraju da je stanovnistvu tih krajeva vise u interesu da se opredijele kao "Crnogorci muslimanske vjere", te ce na taj nacin steci vecu slobodu i svoja gradjanska prava. Stanoviste u referatu polazi od toga da se u konkretnom slucaju ne radi o nekom ponovnom opredjeljivanju, vec o nacionalnom bicu i opstajanju tog naroda na tim prostorima, koji se vec tri stotine godina bori da opstane i sacuva svoj subjektivitet i identitet.

U referatu se isticu dva osnovna razloga zbog kojih se takve aktivnosti javljaju. To su planirani popis stanovnistva u 2001. godini i teznja da se ojaca crnogorska komponenta u sukobljavanju sa danasnjim rezimom u Beogradu i nastojanju Crnogoraca za sticanjem vece samostalnosti, ne iskljucujuci mogucnost otcjepljenja do samoopredjeljenja. Bez obzira sto su Bosnjaci u Crnoj Gori, u svojoj tristogodisnjoj historiji dozivljavali teska stradanja, oni su se u novim uslovima pretezno opredjelili da podrze sadasnja nastojanja vecinskog naroda, shvatajuci da im takvo opredjeljenje obezbjedjuje vise demokratije i ljudskih sloboda. Medjutim, jacanje crnogorske komponenete ne smije se ostvarivati asimilacijom drugih naroda, u konkretnom slucaju Bosnjaka i osporavanjem njihovog nacionalnog subjektiviteta.

Realna polazista su da se na posljednjim statistickim popisom stanovnistva (1991.) samo 61,5 % gradjana ove Republike izjasnilo kao Crnogorci, a da je putem veoma intenzivne propagande beogradkog rezima ucesce onih koji su se izjasnili kao Srbi za oko tri puta povecano u odnosu na popis iz 1981, a da je i pored toga njihovo ucesce u Crnoj Gori iznosilo svega oko 10%. Oni koji su se izjasnili kao Bosnjaci (tada Muslimani u nacionalnom pogledu) brojali su 1991. godine 90.000, sto je cinilo nesto preko 15% ukupnog stanovnistva. Albanaca je 41.000 odnosno 6,6%. Takvim svojim polozajem oni se zajedno sa Albancima, javljaju kao faktor koji u odredjenim slucajevima odlucuje. Suprostavljene, prvenstveno politicke strukture, ne zadovoljavaju se takvim stanjem i odnosom i teze asimilaciji u nacionalnom odrodjavanju Bosnjaka. U tome je posebnu ulogu dobila navodna "Muslimanska matica u Crnoj Gori", koja se javlja kao paravan za njihovo odrodjivanje, iako samo nominalno nosi naziv "Matica", jer do sada nista nije radila na bilo kakvoj afirmaciji Bosnjaka, makar i kao "muslimana" , kako ih pokusava tretirati.

U referatu je posebna paznja poklonjena da se objasni navodna crnogorska "autohtonost" onih koji se iskazuju kao Bosnjaci, ukazujuci putem analize konkretnih historijskih dogadjanja da su se oni, kao Bosnjaci, oformljavali u sukobima sa onim kojim su permanentno u tristogodisnjem periodu pokusavali da ih istrijebe ili nasilno prevedu u pravoslavnu vjeru. U referatu se objasnjava da ih je upravo njihova historijska sudbina upucivala da se okupljaju i organizuju, i da svoju zastitu ocekuju od njihove matice, koju su oni vjekovima tretirali i od davnina se smatrali Bosnjacima. Evidentirane migracije bosnjackog stanovnistva poticu od vremena postojanja i djelovanja "hriscanske alijanse" krajem 17. stoljeca, progonom hercegovackog stanovnistva koje je trazilo spas prema Niksicu i Limskoj dolini, protjerivanje 84 muslimanske porodice iz plemena Kuca i njihovo naseljavanje u Hercegovacki i Novopazraski, tadasnji Bosanski sandzak, istraga "poturica" iz Stare Crne Gore 1711., pokrstavanje pripadnika islamske vjere u Vasojevicima 1852.-1858., stradanje kolasinskih Bosnjaka 1858, muhadzerski pokret nakon odluka Berlinskog kongresa 1878. i aneksije Bosne i Hercegovine 1908., te prevodjenje plavsko-gusinjskih Bosnjaka i Albanaca na pravoslavlje.
Na vrh Go down
Lejla
Admin
Admin
Lejla



Bošnjaci Crne Gore Empty
KomentarNaslov komentara: Re: Bošnjaci Crne Gore   Bošnjaci Crne Gore Icon_minitimeTue Jun 10, 2008 9:54 pm

BOŠNAJCI U SANDŽAKU; IDENTITET, OSPORAVANJE I INTEGRACIJA

Ne postoji narod na Balkanu, a možda i šire, koji je kroz povjest tako i toliko propatio, bio na udaru raznih neprijatelja i bio tako nepoželjan kod svog okruženja, kao Bošnjaci, a koji je, nasuprot svemu, svim svojim bićem želio da se integriše u širu društvenu zajednicu, istovremeno nastojeći da sačuva svoj identitet. Danas, kada se procesi globalizacije i mondijalizacije, odnosno vesternizacije i “novog svjetskog poretka” zahvatili čitav svijet, dakle, kada ni mnoge moćne države nisu u stanju da očuvaju svoj državni suverenitet, Bošnjacima, kao i drugim manjinskim narodima u SRJ, vrlo je otežano govoriti o nacionalnom, kulturnom vjerskom i drugom identitetu i svojoj istovremenoj integraciji u siru društvenu zajednicu. Nije pretjerano reći da u današanje vrijeme neki globalni svjetski sistemi vrše bukvalnu agresiju na sve ono što se ne uklapa u njihova pravila ponašanja. Velike (vojne) sile, “velike kulture”, veliki ekonomski i monetarni sistemi, velike industrije, globalni svjetski mediji, nameću svoje standarde i svoja pravila ponašanja i ko se ne uklopi u njih taj je osuđen da bude izopačen i izolovan iz savremenog društva, što će prije ili kasnije dovesti i do njegovog ekonomskog bankrota i nestanka. S druge strane, onaj ko uđe u “šemu” tih globalnih sistema, taj rizikuje da bude asimiliran, da izgubi svoj identitet, svoju posepnost i prepoznatljivost.
Uviđajuci ovu opasnost, već su se, u samom zapadnom svijetu, pojavili otpori globalizaciji koja se shvata kao agresivno nametanje američkog načina života i “američke kulture”, jer je, nakon demontaže Sovjetskog saveza i Varšavskog pakta, srušena bipolarna podjela svijeta kao svojevrstan balans centara moći, tako da je danas ostala samo jedna supersila koja nameće jedan novi svjetski poredak u čijem su centru njeni interesi i ona nastoji da ostatku svijeta diktira pravila ponašanja.
Sve ovo sto se dogada u odnosu na subjekte koji djeluju na svjetskom, makroplanu, događa se, takođe i na mikro planu, tj. unutar samih pojedinih država kao subjekata globalnog poretka, ali ovaj put sa drugim akterima i to, s jedne strane sa aktuelnom vlasću, tj. sa većinskim narodom (grande nation) u državi, njegovom kulturom, religijom, medijima, jezikom i sl., a s druge strane sa manjinskim narodima (minority peopels) i njihovom nacionalnim vrijednostima, koje su na udaru i čak nihilisticki osporavane od tog “velikog”državotvornog” naroda u skladu sa srednjovekovnim načelom “cuius regio ilius religio” (čija država onoga i vjera).
Dakle, ono što ovdje želim istaći jeste činjenica da ova ugroženost i osporavanje manjinskih naroda, u našem slučaju-Bošnjaka i njihovih nacionalnih posebnosti na Balkanu, tačnije u Jugoslaviji i Sandžaku, nije (samo) rezultat tzv. “prirodne” asimilacije i konzumiranja “slabije” kulture od strane “jače”, već je u najvećem djelu plod genocidne politike i sistematskog potiskivanja manjinskog bosnjačkog naroda od strane zvanične vlasti.
Kada govorimo o identitetu Bošnjaka Sandžaka u SRJ i njihovoj paramentnoj želji da se integrišu u državu i društvo, ne smijemo predvidjeti ove ogromne teskoće sa kojima se oni susreću na tom planu. Jer, kako, u jednoj emisiji TV BiH, reče akademik, prof. Dr. Muhamed Filipović: “Usljed političkih poraza i kulturne uskraćenosti, Bošnjaci su postali psihološki manje sposobni da konstruktivno razmotre sopstveno stanje i daju prave odgovore na takozvane demokratske izazove. “Ovo se, po mom mišljenju, naročito može reći za Bošnjake Crne Gore i crnogorskog dijela Sandžaka, gdje je nažalost, još u komunističkoj Jugoslaviji došlo do tako niskog nivoa njihove nacionalne svijesti, da je održavala skoro potpuni raspad bošnjacko-muslimanskog društva.
Posmatrajući ovaj problem u vezi sa budućnošću Bošnjaka, postavlja se pitanje kako ih vratiti svojoj vjeri, svojoj naciji i svojoj kulturi. Kako ih otrgnuti od asimilacije i obezličenja. Jer, bojati se je ako se ništa ne preduzme, ovako stanje može dovesti do koektivnog razočarenja i rezignacije, takoreći, do totalne nacionalne i političke dezorjentacije ogromnog djela ovog naroda. Mnogi Bošnjaci s pravom postavljaju pitanje da li u Bošnjackom narodu ima ljudi koji su sposobni da zaustave njegov daljni moralni pad i obesvješćenje, sto je posebno važno u kontekstu rješavanja nacionalnog pitanja i ustavnopravnog statusa Bošnjaka, jer, kako neko reče, “nacionalna svijest jednog naroda je najbitniji element u rješavanju njegovog nacionalnog pitanja”. Da bi mogli rješavati svoje nacionalno pitanje, Bošnjaci moraju znati da njima nisu dovoljne samo političke proklamacije političkih partija i političkih lidera, već je potrebna, prije svega, njihova snaga duha i njihova kultura. Takođe, ono što bi Bošnjaci Sandžaka posebno trebalo da znaju, jeste da nacionlana stvar nije privatna stvar grupe ljudi na vlasti, ili pojedinaca nametnutih od vlast, nego stvar cijelog naroda i njegovih nacionalnih institucija i legitimnih predstavnika.
U dosadašnjoj praksi bilo je mnogo ekperimentisanja i lutanja i nije bilo konzisentnih i jasnih bošnajčkih programa za izlaz iz krize. Zbog toga mnogi, s pravom revoltirani bošnjacki intelektualci, smatraju da se spas treba potražiti najprije, u vraćanju Bošnjaka svojoj duhovnosti. Oni kažu da je tzv. “zapadni, savremeni islam” isto kao i tzv. “socijalistički islam” “pao na ispitu”, nakon što je učinio ogromnu štetu Bošnjacima u smislu njihovog otuđenja i krize identiteta, te da, ako Bošnjaci žele da se vrate svom nacionalnom biću, onda to moraju učiniti kroz vraćanje svojoj vjeri, naciji, kulturi, tradiciji, jeziku. Na taj način, Bošnajci bi stvorili preduslove za vraćanje svom političkom organizovanju i rješavanju svog ustavno-pravnog statusa i tek nakon toga mogli bi se, kao prepoznatljivi subjekti integrisati u državu i društvo. Ovi intelektualci odbacuju prigovore da je vraćanje duhovnosti retrogradan i konzervativan proces i kažu da konzervatizam nije puko “ostajanje” u prošlosti nego čuvanje i njegovanje onoga što je vrijedno u njoj.
A kada se govori o elementima koji čine identitet nekog naroda, kako to u sarajevskom časopisu “Znakovi vremena” ističe prof. dr. Ivan Cvetković, onda se tu, prije svega, misli na sadržaj identiteta sa stanovišta socijologije. On kaže: “Načelo identiteta je dio čovjekove biti. U kriznim situacijama otvara se teško pitanje KO SAM? Ljudi jednostavno osjećaju potrebu za identitetom koji će ih razlikovati od drugih i u strahu od gubljenja identiteta sami (neminovno, moja op. İzgrađuju razlike. B. Gugenberg smatra da se identitet formira u otporu. Interakcija, međusobno mješanje pripadnika različitih etnosa i konfesija, mogu među njima poticati osjećaj vlastitog identiteta i međusobnih razlika. Teorija razlicitosti (socijalna psihologija) polazi od toga da se ljudi definiraju po onome sto ih razlikuje od drugih. Ljudi određuju svoj identitet po onome što nisu, npr. Bošnjak nije ni Srbin ni Hrvat...”
Cvetkovic dalje kaze da se “kao oznake identiteta mogu, narocito, istaci:
“ime-kao bitan dio osobenosti, kako fizičkog lica, tj. pojedinca, tako i naroda, jer, kaže se, ko nema imena taj ne postoji. Dalje, u oznake identiteta spadaju odjeća, pozdravi, običaji, religija, nacija, jezik, kultura, tradicija, mitologija...”
Kada se govori o identitetu Bošnjaka Sandžaka i SRJ, neophodno je napomenuti da su zvanične vlasti parmanentno osporavale i jos uvjek osporavaju identitet i nacionalnu posebnost ovog naroda, a najviše nacionalno ime – Bošnjak. Ovo iz razloga jer te vlasti nisu bile spremne priznati prava i slobode koje Bošnjacima, kao autohtonom narodu, po tom osnovu pripadaju. Ime je, naročito, za vlasti bilo “sporno”, jer ono predstavlja identifikacionu oznaku njegovog nosioca. Znači, ako se prizna nacionalno ime, onda se priznaje i sam subjektivitet i identitet naroda, odnosno priznaje se i sam taj narod. U stvari, u tom slučaju, morao bi se priznati čitav niz prava koja pripadaju narodu po vec definisanim svjetskim standarima, a kao najviše priznalo bi mu se pravo na samoupravu na teritoriji na kojoj je on ponikao i na kojoj živi. Drugim riječima, priznalo bi mu se pravo da bude politički subjekt, da učestvuje u donošenju političkih odluka u državi u kojoj je autohton i u kojoj živi, a na to vlasti nisu bile spremne. S druge strane, samim nepriznavanjem nacionalnog imena i subjektiviteta bošnjackog naroda, osporavala su mu se i negirala sva ona prava koja pripadaju drugima, tzv. drzavotvornim narodima svuda u svijetu. U ovome i leži objašnjenje zašto su komunističke vlasti Bošnjacima, kao narodu, nametnule vjersko ime “musliman”. Time je vlast, samo jednim, ali smišljenim, potezom ostvarila više efekata: prije svega, umjesto nacionalnog, priznavala je samo vjerski identitet, a samim tim, umjesto nacionalnih i političkih prava, “priznavala” je samo vjerske slobode i prava, koja su tekođe u mnogome bila reducirana. Tako su Bošnjaci, na prefidan način, “ugurani” u okvire vjerske institucije i time onemogućeni da se integrišu u društvo i da se uključe u donošenje važnih odluka koje se tiču njihovih političkih i nacionalnih prava i sloboda.
No, danas, nakon svega što su preživjeli, da bi započeli sa procesom definitivne nacionalne emancipacije i integracije u državu i društvo, istovremeno čuvajuci svoje nacionalne posebnosti, Bošnajci, na ovakve perfidne igre vlasti, moraju imati svoj, prije svega intelektualni odgovor. U tom smislu ja i shvatam ovaj okrugli sto, uz zahvalnost svim prisutnim pripadnicima drugih naroda, koji su dali svoj doprinos u ovom smislu. Jer intelektualni, odnosno naučni odgovor iskristalisan u polemici i dijalogu sa neistomišljenicima, kako unutar bošnjačkog nacionlanog korpusa, tako i sa drugim subjektima, sigurno ce presudno doprinjeti argumnetaciji i definisanju bošnajčkog zahtjeva za rješavanjem statusa, a i jačanju njihove nacionalne svijesti.
Nesporno je, kako rekosmo, da je nacionalna svijest najbitniji elemant identiteta i rješavanja nacionalnog pitanja. Jer, samo jasno definisani i međusobno priznati identiteti (narodi), mogu izgrađivati multikulturno, multinacionalno i multikonfesionlano društvo. Lijepo djeluje priča crnogorskih, srbijanskih i jugoslovenskih vlasti o građanskom društvu u kome će biti svi jednakopravni građani. Ali, kada se dođe do pitanja jezika, kulture, nacije, nacionalnog imena i ostalih oznaka identiteta, kao i političkih i kolektivnih prava, onda se ispostavi da za Bošnjake, a i druge manjinske, narode nema tog “građanskog društva” i građanskih prava. Tada shvatimo da se nacionalne vrijednosti većinskog naroda nameću manjinama kao opštedruštvene vrijednosti. Vjerovatno, imajući u vidu ovakvu situaciju, Varadi Tibor, koji je, vidim pozvan na ovaj okrugli sto, jednom je primjetio: “da je Evropska Unija uvela jedinstvenu monetu – euro, ali joj na kraj pameti, nije bilo da uvede jedinstveni jezik, jer bi time Evropa prestala biti ono što jeste”, bez obzira na težnje ka građjanskom društvu i moguću praktičnost uvođenja jednog jezika. Dakle, ako i dalje većinski narodi u Crnoj Gori i Srbiji žele koristiti mehanizme vlasti (prisile) da bi manjinama nametale svoje nacionalne vrijednosti kao opšte vrijednosti, onda oni nisu spremni za multikulturalizam, odnosno, interkulturalizam i građansko društvo.
Bošnjaci u Crnoj Gori su u naročito delikatnoj situaciji, pogotovo danas, kada nisu u mogućnosti izgraditi i izraziti svoje slobodno mišljenje. U jeku aktuelnog, kasno probuđenog, crnogorskog nacionalizma, oni su dovedeni u situaciju da, na primjer, na izborima glasaju ili za stranke koje su za “samostalnu Crnu Goru”, čime bi, u stvari, glasali za sopstveno nacionalno cijepanje i razbijanje Sandžaka i SRJ, ili da glasaju za svoje nacionalne stranke koje bi štitile njihove nacionalne interese, a prije svega očuvanje bošnjačko-sandžačkog i jugoslovenskog federalnog jedinstva, čime bi rizikovali da im se prišije etiketa da su prosrpski orijentisani i da su protiv crnogorske samostalnosti i državnosti. Dakle, i indirektna podrška očuvanju SRJ “koja je srpski izum”, koristi se kao strašilo, kao anatema, svih onih koji, na taj način, žele da očuvaju jedinstvo Sandžaka i stvore što povoljnije uslove za rješavanje nacionalnog pitanja Bošnjaka na ovim prostorima. Crnogorske aktuelna vlasti, odnosno protivnici jugoslovenske federacije, na ovaj način direktno sprječavaju ostvarivanje elementarnih ljudskih, građanskih, nacionalnih i političkih prava i sloboda bošnjackog naroda u Sandžaku. Međutim, neshvatljiva je činjenica da na ovu igru crnogorske vlasti, koja je u koaliziji sa stavovima čitave međunarodne zajednice, nasijedaju pojedini bošnjački intelektualci i političari, čineći svom narodu medveđu uslugu, nagovarajući ga da se izjasni za razbijanje SRJ a time i za sopstveno degradiranje. Indoktrinacija, ili politička zloupotreba, ne samo jednog djela Bošnjaka, nego i dobrog dijela pravoslavnog življa u Crnoj Gori, dostigla je takav stepen da se svako pominjanje Sandžaka, SRJ, Srbije, ili rješavanja Bosnjackog pitanja, želi predstaviti kao subvezivna djelatnost i izdajstvo Crne Gore. Zbog ovoga, kod značajnog dijela svjesnijih Bošnjaka postoji osnovana skepsa, da će, u započetom procesu definisanja nacionalnih i državnih pitanja na Balkanu, Bošnjaci Crne Gore proći najlošije.
Umjesto zaključka, želio bih da istaknem da se rješenje jugoslovenske krize, a time i rješenje manjinskih pitanja, kako u Crnoj Gori i Sandžaku, tako i u SRJ, treba tražiti u dijalogu i integracijama a ne u jednostranim potezima i dezintegrativnim procesima. Mora se pronaći mjera između nezaustavljive globalizacije s jedne strane i očuvanja elementarnih nacionalnih vrijednosti i nacionalnog identiteta. Bošnjaci kao narod, u svom najvećem dijelu, posjeduju želju i sposobnost za dijalog i integraciju u državu i društvo. To su u svojoj prošlosti pokazali i dokazali. Jos 1969, godine rahmetli Husein Đozo je pisao “Osnovni imperativ našeg vremena je što aktivnije uključivanje u već otvorene integracione procese, koji su usmjereni u pravcu sve jačeg medusobnog povezivanja, priblizivanja i prevladavanja raznih anatagonostičkih elemenata...”
Ohrabruje činjenica da je, mada bojažljivo i sporo ali ipak započčelo jedno novo buđenje Bošnjaka u Crnoj Gori i, svakako, u cijelom Sandžaku. Oni danas sve više uspjevaju da se odupru agresivnoj mediskoj i političkoj propagandi, prevarama i blasfemiji usmjerenoj protiv njihovih nacionalnih vrijednosti. Oni, pak, pojedinci, koji još ne mogu da “svare” pominjanje Sandžaka, kao oni koji su, svjesno ili nesvjesno, pošli putem dezintegracije na prostoru bivše jugoslavije traba da imaju u vidu citat iz pisma poglavice indijanskog plemena Sijetla, kojim odgovara na ponudu tadašnjeg američkog predsjednika Frenklina Pirsa, kada je ovaj 1854. godine ponudio da kupi zemlju tog plemena, a za uzvrat mu obećao rezervat. Citat iz pisma poglavice glasi:
“...Moraćete uciti svoju djecu da im je pod nogama pepeo naših djedova. Da bi poštovali zemlju, reci ćete im da je zemlja bogata životom nasih predaka. Moraćete učiti svoju djecu, isto kao što mi učimo našu, da nam je zemlja majka!

Šta snađe zemlju, snađe i njenu djecu. Pljuje li čovjek na zemlju, pljuje na samoga sebe! Zemlja ne pripada čovjeku, čovjek pripada zemlji...”

Harun Hadžić
Na vrh Go down
 
Bošnjaci Crne Gore
Na vrh 
Stranica 1/1
 Similar topics
-
» ARHIVA VIJESTI...

Permissions in this forum:Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
Bosnjacki forum :: Bosnjacka kultura i tradicija-
Idi na: