Genocid u BiH-1992-96.god.

Dragi prijatelji ovdje cemo pisati samo svjedocanstva i dokaze ratnih zlocina genocida, ubijanja, etnickog ciscenja nad Bosnjacima u proteklom ratu od Srebrenice(s posebnim osvrtom) do svih ostalih gradova, jer su se i u njima desili teski i masovni zlocini, cak i genocid. Za pocetak cemo se upoznati sa definicijom genocida.

Riječ genocid je 1943. prvi put upotrijebio Raphael Lemkin (Rafael Lemkin) (1900.-1959.), Poljak i Židovski učenjak u polju pravnih pitanja. Riječ ima korijen u grčkoj riječi genos (porodica, pleme, rasa) i latinskoj riječi occidere (masakrirati).

Clan II Konvencije o genocidu: U ovoj konvenciji genocid znači bilo koji od ovih djela izvršenih za namjerom da se potpuno ili djelimično uništi nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa, kao takva:

(a) Ubijanje pripadnika grupe (određenog naroda);

(b ) Uzrokovanje teških tjelesnih i mentalnih povreda pripadnicima grupe;

(c) Namjerno podvrgavanje grupe takvim životnim uslovima koji prouzrokuju njeno potpuno ili djelimično uništenje;

(d) Uspostavljajuči mjere s namjerom spriječavanja rađanja u okviru grupe;

(e) Prinudno premještanje djece iz jedne u drugu grupu.



Dakle definicija je dovoljan dokaz da vidite da se i u mnogim drugim gradovima desio genocid, ne samo u Srebrenici. Dakle kaze se fino ''s namjerom da se unisti potpuno ili djelimicno jedna nacionalna grupa'', a svi znamo da su Srbi imali za cilj unistenje Bosnjaka kao nacionalne i vjerske grupe(kao muslimana). Uzrokovanje teskih tjelesnih i mentalnih povreda, dakle isto kao prethodno. Namjerno podvrgavanje uslovima koji prouzrokuju unistenje, dakle znamo i svi koliko je logora otvoreno za Bosnjake, gdje su muceni, ubijani, itd. Dalje mjere s namjerom radjanja u okviru jedne grupe i premjestanje djece, znamo vrlo dobro da je hiljade bosnjackih zena silovano i namjerno prinudjeno da rodi.

Genocid u Srebrenici se dogodio jula 1995. godine i podrazumijeva masovna planska ubistva velikog broja bošnjačkih muškaraca i dječaka između 12 i 77 godina. Genocid se dogodio u regionu Srebrenice, a izvele su ga Vojska Republike Srpske pod komandom generala Ratka Mladića uključujući i paravojnu formaciju "Škorpioni", pod kontrolom Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije. Događaj se smatra jednim od najvećih masakara u Evropi od Drugog svjetskog rata, u kojem je ubijeno vise od 8.000 ljudi. Masakr se generalno smatra jednim od najužasnijih događaja u savremenoj evropskoj historiji. Mladić i drugi srpski oficiri su u međuvremenu optuženi za ratne zločine uključujući i genocid pred Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). MKSJ je između ostalog donio pravosnažnu presudu u kojoj masakr u Srebrenici kvalifikuje kao čin genocida.


Srebrenica



Priprema za ukop 465 žrtava genocida, 11. juli 2007. Svakog 11. jula u Potočarima se ukopavaju nove žrtve, identifikovane tokom prošle godine



Mezar 13-godišnjeg dječaka

Rezolucija Sjedinjenih Američkih Država broj 199

Dana 27.juna 2005. godine američki Predstavnički dom je usvojio rezoluciju (H. Res 199 sponzorisanu od strane kongresmena Christophera Smitha i Benajanina Cardina) i na taj način obilježio desetogodišnjicu genocida u Srebrenici. Rezolucija je usvojena sa apsolutnom većinom od 370 glasova za, 1 glasom protiv, dok su 62 glasača bila odsutna.

Rezolucija je višepartijska mjera kojom se obilježavao 11.juli 1995-2005. desetogodišnjica srebreničkog genocida u kojem je preko 8,000 muškaraca i dječaka detaljno i metodično odvojeno od njihovih kćeri, majki, sestara i supruga i potom ubijeno od strane srpskih snaga, zakopano u masovne grobnice i onda prekopano u sekundarne grobnice kako bi se prikrio zločin. Srebrenica je pala nakon napada srpskih snaga 11. jula 1995. godine koja je u to vrijeme bila UN sigurnosna zona i pod zaštitom međunarodne zajednice. Masakr u Srebrenici je bio najgori genocidni zločin u Evropi poslije Drugog svijetskog rata.

Rezolucija navodi da:

[i][b]"Politika agresije i etničkog čišćenja koju su implementirale srpske snage u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine sa direktnom pomoći srpskog režima Slobodana Misloševića i njegovih saveznika, a koja je uzrokovala raseljenje više od 2,000,000 stanovnika i procjenjeno 200,000 žrtava, desetine hiljada silovanih ili na drugi način mučenih i zlostavljanih osoba, dok su nevini civili Sarajeva i drugih urbanih naselja bili neprestano izloženi granatiranjem i snajperskim napadima; definisani su kao kriminalni čin genocida po definiciji kako navodi članak 2 Konvencije za prevenciju i kažnjavanje genocida, potpisan u Parizu 9. decembra 1948. godine i stavljen u punopravnu snagu 12. januara 1951. godine."

NE BOJ SE SINE...


Kako ti je ime Slobodanova majko? Kako ti je ime Ratkova majko, Draganova, Radovanova, Brankova? Nije ti ime Ruža, jer ruža miriše i od ruže je izdanak ruža. Jagoda ti nije ime, ni Dunja, ni Malina, jer sve tri mirišu i daju slatke plodove, za djecu našu. Nije ti ime ni Mila, jer njeno dijete milo mora biti. Kobra, otrovnica, ne možeš biti, jer ona ujeda, ubija, samo kada se brani. Ja sam ti dala ime Mrča, jer mrča moraš biti. Samo tvoja utroba mračna, jadna i čemerna, pogana i otrovna, može nositi i roditi dijete, pogan ljudsku, koja ubija i uživa u vonju krvi. Ta pogan tvoja, ta bijeda ljudska, sin tvoj, Mrčo, ubio je mog sina, nevino dijete moje. Oči majki, trebaju gledati svijet, cvijet, rastanje djece svoje i njihove djece, a ne ubijanje i sliku živu, kada nesoj ljudski, ubija i muči. Pucala je lubina moja, gorjela utroba moja, krvave suze očima mojim, dok sam gledala dijete moje, kako mučki, kukavički ubija pogan tvoja. Imao je samo šesnaest godina, tek nastao na svijet. Nevin, mlad ko rosa, ni brada mu nije uspjela porasti, sem nešto ko mahovina, što me golicalo kada me zadnji put grlio. Pred očima mojim padalo je moje dijete dok ga je tvoj sin Mrčo, hijena ljudska nogama po glavi udarao. Udarao nesoj ljudski, djecu našu, sinove naše, ljubavi naše, cvijeće bosansko. Nijemo usnama šapćem, slici govorim: „Ne boj se sine, majka je s tobom i Bog je s tobom. On sve vidi i sve čuje". Nije bilo mog sina strah, Mrčo, ni glasa pustio nije, ni klečao, ni jec’o, ni molio nije. Nemoćan bio, mnogo jači i viši i ponosniji, od tvog gada sina. Tvoj sin, Mrčo, jadan, mali, pucao u svezane ruke, u kosu plavu, majicu plavu obojio bojom crvenom i ništa više.
„Zašto, majko, ja odoh, a htio sam puno. Da te pazim i mazim, kao ti mene što si. Mašinu da ti kupim, haljine da ti pere. Gospođa, hanumica do vijeka da mi budeš".
„Ne brini, sine, kupiće meni mašinu ljudi, mogu ja i ‘vako. Rano moja, radosti majkina. Ko će majku u mezar spustiti, mezar praviti, fatihu proučiti? Ne boj se, sine, tu je majka. Ne bojte se, ljiljani, naši. Cvijeće mirisno, djeco naša. Ne boj se, sine, dženetu se pokloni, tamo svega ima, nagrada hiljadu. U bašče dženetske, sine da šetaš. Mirisi cvijeća, rane da vidaju tvoje. Hurije dženetske kolo da ti igraju. Da majku svoju čekaš i dočekaš pod drvo hurme radostan i sretan. Sad si gazija bosanski, moj dični heroj i ponos moj." „Ne bojim se ja, majko, ne bojim smrti", nečujno šapću drhtave usne. Plavi čuperak na čelo pada, mirisno od čistog znoja,
Šta li sada misliš ljepoto, moja, dok smrt u oči gledaš, dok tvoje tijelo ka zemlji pada. Da li je puno boljelo, sine? Da li si čuo psa da laje, da te čeka stado tvoje i frule zov. Da li su breze šuštale, sine, one što je babo sadio kada si se rodio? Da li je smrt, poput izvora našeg, što iznad kuće klokoće tiho, ili slatka kao ona trešnja što si se na nju peo, jeo i gađao drugove svoje? Je li mirisna ko trava čaira naših? Ne boj se, sine, fatihu uči, Bogu se moli. Majko, mene je ipak, malo strah. Miču hladne usne, plavog laneta mog. "Ne boli, sine, ne boli ništa. Ko pčela kada ubode. Ne boj se gazijo, dova je moja sa tobom sine. Melek je tu, glavu nasloni na njegove ruke. Hurije će te napojiti sine, Dženetske ptice oko tebe pozdravljaju umiranje tvoje. Ljepše je tamo, nego ovamo, kune ti se majka. Ne boj se, oči, moje, rahmetululah. Boli sine, boli i majku. Šehade ućim šapatom svojim. Bože dragi tvoji smo robovi. Ti nas prihvati, nauči, sabura daj. Oči da sačuvamo, da gledam zlotvoru kraj. Da gledam kaznu tvoju, za dušmana mog. Pameti mi daj da pamtim zlikovce naše. Da nađem kosti moje, da grije majka u krilo svoje zavežljaj mili. Da nosi majka u zemlju hladnu, suzama da zalijem bosiok mladi, što će nići iz taze mezara. Fatihu da učim djetetu mom, sinovima našim, djeci bezgrešnoj. Pameti mi daj Bože, moj dragi, da mogu ići i kleti.
Kibleta moja svuda biće gdje raste cvijeće naše, krvi i patnje bosanske. Bože moj mili neću da umirem. Hoću gledati zlotvora, našeg, da se trese, znoji i muči. Da gledam gada, kako je mali, sitan, pogan bez puške i sile. Bože mili ti si moćan, jedini naš sudija i svjedok. Za zlo ne kopaš oči kada treba nego kada boli. Na kušnju stavio zlotvore crne, da biju i kolju, da pale i mrze. Silu njihovu, ti slamaš polako.
Da li si znala šta dojiš, Mrčo, pogan ljudsku, zlotvora crnog? Je li tvoj mlijeko čemerno bilo, ko guje ljute, pa mozak pomutilo jadu tvome? Je li i on pionir bio, je li pjevao pjesme cvijetu, Zmaju Jovi. Je li pravio latice za praznike tvoje? Da li je poslušan bio, komšiji pomagao, pa sad ubijo? Zar nisi vidjela, tu pogan svoju, kako bazdi na vonj, na rakiju briju i krv usirenu, što kapa sa pogane dlake? Ne boj se sine, tu je majka. Radost si moja bio. Rodila te u kući u maju kada sve miriše. Plač tvoj bio je nagrada za muke moje. Kako si samo dojiti znao, a babo tvoj se smijao i reče:"Biće to heroj, babin, Bosanac pravi". Pa prvi zubić ko u zečića, sa čuperkom plavim, radosti moja. Prvi koraci, tvoji, livadama našim. Unio si radost u kuću našu! Strepjela ti majka kada si vreo bio, masirala, ljuljala, liječila, brinula. Noćima bez sna. Gajila majka janje za dželata, tvog sina Mrčo. Ponosna majka bila, u školu vodila za ruku prvaka. Stezala me znojava ruka. Strah ga od učitelja bilo. Od smrti ga strah nije bilo Mrčo, vidjela si. Gordo je hodao i gord mrtav u travi bio ispred onog tvog poganog sina. Ne boj se sine, Ponosna je majka, što si mrtav, što nisi ubica, što majka krvnika rodila nije, što sam danas veća i jača, snažnija i ponosnija, no ti Mrčo što si. Ja nemam sina, al obraz imam, nemaš ni ti više sina, Mrčo, a nemaš ni obraz.
Ne boj se sine, sokole moj, mirisa tijela tvoga, majka se sjeća. Ruku drhtavih, što nježno grle. Smješke na obrazu tvom. Ne boj se sine, doći će majka, uspavanke da ti pjeva, u krilo grije. Odavno Mrčo, ja nemam sina, nemaš ga ni ti. Danas ja imam sina, ponos je moj, ovaj mezar svježi, kosti skupljene u mahramu malu. Ja znam mjesto mezara dragog, a gdje će znaš li biti jadova raka? Danas Mrčo, ja nisam sama. Vrele suze liju niz lice moje i sunce kroz suze sija, ponos je moj. Vidiš li Mrčo, čemera tvog. Danas su samnom sve dobre majke iz svijeta cijelog. Pljuju tebe i tvoje tijelo i utrobu tvoju.
Danas sam ja ko brdo jaka, u ovom šarenom parku šehidskom, mirisnom. Bosiok dragi nježno miriše, uz tihi šapat sina mog milog.
“Evo sam majko ja ovdje dolje, spokojno ležim i spavam. Slagala nisi, sve je dženetsko lijepo nestvarno. Šerbeta pijem, baščama šetam, krila me nose, hurije hlade, Božja je pravda milost naša. Ne plači majko, suza me davi, fatihu uči, to mi prija i sladi”
Spavaj mirno voljeno moje, evo došlo svijeta pola, da ispjeva pjesmu ponosnu, da obiđe krvavu Bosnu. Evo svima sija osmijeh s lica. Živa je sine i živjeće za navijek moja, tvoja i naša Srebrenica.

Majka

Ubijali su ljude...

[/quote]

Višegrad

HOROR FILM" U VIŠEGRADU

Načelnik Službe specijalne policije Republike Srpske, Dragan Lukač, nedavno je izrazio svoje zgražanje zbog zločina koje su tokom rata počinile srpske paravojne snage u Višegradu, gradu na Drini. Lukač je priče o tim ubistvima uporedio s “horor filmom”. “Svi u RS”, rekao je, “moraju da se ograde od takvih stvari”.
Međunarodni sud je izdao optužnice protiv tri osobe na osnovu nekih od zločina počinjenih u Višegradu. Ti optuženi su Milan Lukić, njegov rođak Sredoje Lukić (obojica su i dalje na slobodi) i Mitar Vasiljević, kome je pred Međunarodnim sudom održan postupak u kojem je proglašen krivim i pravosnažnom presudom osuđen na petnaest godina zatvora. Milan i Sredoje Lukić su u srodstvu sa Sretenom Lukićem, visokim policijskim funkcionerom u Srbiji, kojeg Međunarodni sud tereti za učešće u zločinima počinjenim na Kosovu tokom 1998. i 1999. godine.
Međunarodni sud je Milana i Sredoja Lukića optužio za ubistvo, premlaćivanje, mučenje, terorisanje i nezakonito zatvaranje bosanskih Muslimana i drugih nesrba. U optužnici Međunarodnog suda, Milan Lukić i Mitar Vasiljević terete se da su 7. juna 1992, na obali reke Drine, pucali na sedam muškaraca, bosanskih Muslimana, ubivši petoricu od njih. Milan Lukić se sam tereti da je 10. juna 1992, na obali reke Drine, pucao i time prouzročio smrt sedam drugih muškaraca, bosanskih Muslimana, te da je tog istog meseca ubio jednu ženu, bosansku Muslimanku, u višegradskom naselju Potok.
U optužnici se dalje navodi da su 14. juna 1992. Milan i Sredoje Lukić prisilili približno 65 žena, dece i staraca, bosanskih Muslimana, da uđu u jednu kuću u Pionirskoj ulici, u višegradskom naselju Nova Mahala. Nakon što su ti ljudi u njoj zaključani, kuća je zapaljena, a Milan i Sredoje Lukić su iz automatskog oružja pucali na sve one koji su pokušavali da pobegnu kroz prozore. U optužnici se navodi da su tom prilikom pobijene skoro sve osobe zatvorene u kući, uključujući 17 dece starosti od dva dana do 14 godina.
Prema navodima optužnice, Milan i Sredoje Lukić su 27. juna 1992. počinili sličan zločin, prisilivši približno 70 bosanskih Muslimana da uđu u jednu kuću u višegradskom naselju Bikavac, nakon čega su zabarikadirali izlaze i aktivirali nekoliko eksplozivnih naprava. Samo jedna osoba je preživela. Na spisku identifikovanih žrtava koji je priložen uz optužnicu, nalaze se i imena dve bebe, jedne petogodišnje devojčice i troje dece između osam i devet godina.
Pored optužbi u vezi sa ovim događajima, optužnica Međunarodnog suda takođe tereti Milana i Sredoja Lukića za premlaćivanja muškaraca, bosanskih Muslimana, zatvorenih u kasarni u Uzamnici od avgusta 1992. do oktobra 1994. Zajedno s drugim pripadnicima paravojne jedinice pod komandom Milana Lukića, oni su zatvorenike više puta udarali pesnicama, kundacima pušaka i drvenim palicama, i šutirali ih čizmama.
Tribunal u Hagu nije jedini koji traga za Milanom Lukićem. Njegovo hapšenje traže i pravosudni organi Republike Srbije. U septembru 2003, Okružni sud u Beogradu sudio je Milanu Lukiću u odsustvu i osudio ga za direktno učešće u otmici i ubistvu 16 Muslimana u mestu Sjeverin 1992. godine.
Dana 29. novembra 2002, Međunarodni sud je proglasio Mitra Vasiljevića krivim za učestvovanje u ubistvima na reci Drini 7. juna 1992. Pretresno veće je u presudi navelo da su muškarci, bosanski Muslimani, bili prisiljeni da se postroje na obali, nakon čega je u njih pucano s leđa dok su preklinjali da im se poštede životi. Kad je primećeno da je jedna od žrtava i dalje živa i da leži u vodi, neki od ubica je u njega pucao izbliza. Dvojica preživeli su se pravili da su mrtvi i tako uspeli da pobegnu. Pretresno veće je oslobodilo Mitra Vasiljevića krivice za učešće u ubistvima u Pionirskoj ulici nakon što je utvrdilo da je Vasiljević dostavio uverljive dokaze da nije mogao biti prisutan na mestu zločina u vreme kada su se ta ubistva desila.
Načelnik Službe specijalne policije, Dragan Lukač, izrazio je svoj šok u vezi sa pričama koje je čuo o ubistvima u Višegradu sledećim rečima: “Bio sam u ratu i svašta sam vidio, ali informacije i priče o Lukićima su bile takve da sam se i sam zgrozio na stvari koje su radili u ratu. Niko ne govori o tome da su ti ljudi pobili stotine nevinih ljudi, žena, djece i ne znam koga još, na hladnokrvan i svirep način”.
Prvobitna optužnica protiv Milana i Sredoja Lukića izdata je u oktobru 1998. Oni su i dalje u bekstvu.
Outreach Program

http://www.genocid.org

Tužilaštvo Bosne i Hercegovine okončalo je nakon godinu dana dokazni postupak protiv “Prijedorske četvorke”. U tom periodu saslušano je preko 45 svjedoka, 28 uz zaštitne mjere i priloženo više od 200 materijalnih dokaza.



Ovo je prvi slučaj pred Sudom BiH u kojem se optuženi terete za “udruženi zločinački poduhvat”. Željku Mejakiću, Momčilu Grubanu, Dušanu Fuštaru i Dušku Kneževiću optužnicom se stavlja na teret učešće u ubistvima, silovanjima, mučenjima i premlaćivanjima Bošnjaka i Hrvata u logorima Omarska i Keraterm tokom 1992. godine. Sva četvorica su negirala krivicu.

Prve svjedoke Tužilaštvo je izvelo krajem februara 2007. godine. U toku samog suđenja, u nekoliko navrata učesnici u procesu su, u prisustvu javnosti, otkrili podatke o nekim zaštićenim svjedocima, ali je naknadnom reakcijom spriječeno da se oni pojave u medijima.

Tužilaštvo je za svjedoke uglavnom pozvalo bivše logoraše iz Omarske i Keraterma, koji su dan za danom u sudnici pričali o strahotama koje su doživjeli u zatočeništvu te svjedočili o onome što su znali a tiče se četvorice optuženih.

Činjenicu o postojanju logora na području Prijedora u javnost su iznijeli međunarodni novinari što su u augustu 1992. godine uspjeli doći do logora Omarska i razgovarati s nekim od zarobljenika te napraviti snimke koji su potom prikazani širom svijeta. Ti snimci su prezentirani i u sudnici kao dio dokaza.

Kao najteži trenutak iz zatočeništva u Omarskoj svjedoci su u svojim iskazima istakli seksualno zlostavljanje dvojice zatvorenika. Sa istom gorčinom pričali su i o masovnom strijeljanju 12 muškaraca iz porodice Garibović.

“Svaka noć u Omarskoj je bila teška, ali jedna, meni najteža, bila je kada su izveli dvojicu momaka van. Nakon toga smo slušali jauke, vrisku i udarce. Znam da su im naredili da jedan drugom odgrizu polne organe. Više ih nismo vidjeli”, ispričao je Ermin Striković.

Masovno premlaćivanje logoraša na “krvavom ručku” u junu 1992. godine ostalo je urezano u sjećanje zaštićenog svjedoka K041.

“Naredili su nam da četveronoške prođemo kroz špalir vojnika koji su nas tukli. Zatvorenici su bili krvavi. Nekima su visile uši, bili su isječeni svuda”, ispričao je K041.

U logoru Omarska, prema iskazima svjedoka, bilo je zatočeno i 37 žena, koje su trpjele fizička, psihička i seksualna zlostavljanja, o čemu su u svom iskazu govorile zaštićene svjedokinje K035 i K027. One su ispričale i kako je Željko Mejakić, u julu 1992. godine, iz logora Omarska “na put u smrt” odveo Sadetu Medunjanin i Ednu Dautović.

“Vidjela sam da je stigao autobus na kojem je ćirilicom pisalo ‘Šešelj’. Željko Mejakić je Ednu izveo iz prostorije. Više ih nismo vidjele”, rekla je zaštićena svjedokinja K035.

Da su u logoru viđali Mejakića te da su čuli da je bio komandir ili šef obezbjeđenja potvrdilo je 27 svjedoka, što odgovara navodima optužnice, u kojoj stoji da je on od 24. maja do 30. augusta 1992. godine bio komandant logora. Dva svjedoka su rekla i da su Mejakića vidjeli kako zajedno sa stražarima učestvuje u premlaćivanju logoraša.

Neki od svjedoka koji su govorili o Mejakiću prisjetili su se njegove pozitivne uloge. Kerim Mešanović i K036 su rekli da je Mejakić pomagao logorašima donoseći im pakete hrane, a Mešanović je kazao i da je zahvaljujući njemu napustio BiH.

U istom logoru Momčilo Gruban zvani Čkalja, kako je reklo 13 svjedoka, bio je jedan od trojice vođa straže, što se slaže sa navodima optužnice. Oni su ponovili da je Čkalja “najbolje postupao” sa zatočenim Bošnjacima i Hrvatima.

“Za vrijeme boravka u Omarskoj svi smo jedva čekali Grubanovu smjenu jer smo se tada osjećali najbezbjednije. Mogli smo piti vodu i nisu nas tukli”, istakao je svjedok Enes Kapetanović, koji je potvrdio da mu je Gruban spasio život.

Većina bivših zatočenika logora Omarska potvrdila je da su ispred “Bijele kuće” svakodnevno viđali tijela ubijenih Bošnjaka i Hrvata, koja su žutim kamionom “odvožena u nepoznatom pravcu”.

“Od 20. jula počeli su odvoditi policajce, inženjere, ljekare i sve one koji su nešto značili u Prijedoru. Neki su kasnije pronađeni u masovnim grobnicama”, rekao je svjedok Nusret Sivac.

Svjedoci su govorili i o Dušku Kneževiću zvanom Duća, koji je, kako su tvrdili, često dolazio u logore Omarska i Keraterm i učestvovao u premlaćivanjima i ubistvima logoraša. U optužnici stoji da je Knežević, neometan od bilo koga, počinio niz ubistava i premlaćivanja.

“Duća je često dolazio u logor sa svojom grupom, ali nije bio stražar. Obično bi prvo odlazio u ‘Bijelu kuću’, gdje je tukao logoraše, i odakle je izlazio oznojen kao čep. Kasnije bi se vraćao i pucao u one koji su preživjeli”, ispričao je svjedok K042.
Zaštićeni svjedok K033 se prisjetio kako je Knežević u Keratermu logoraše tukao “šipkama, nogama, rukama, a najčešće gumenim palicama”, i naglasio da ga krivi za smrt mnogih ljudi.

O Dušanu Fuštaru, četvrtom optuženom, iskaze je dalo devet svjedoka – kazali su da su ga viđali u logoru te da je bio komandir straže koju su neki nazvali “najmračnijom”. U optužnici stoji da je Fuštar imao “stvarnu kontrolu nad ponašanjem stražara”.

“Uoči Fuštareve smjene govorili smo: ‘Ko će noć izdržati...’”, rekao je u svom iskazu zaštićeni svjedok K010.

Jedan od svjedoka je prepričao i kako ga je u logoru Keraterm, u junu 1992. godine, Fuštar okrutno pretukao “kablom na kojem je bio zakačen šaraf”, te da mu se rana koju je zadobio na glavi “kasnije ucrvala”.

Svjedoci su se prisjetili i kako je krajem jula 1992. godine u logoru Keraterm strijeljano između 90 i 190 zatočenika.

“Čuli smo rafale iz automatske puške, mitraljeza, a potom jauke. Sve je dolazilo iz pravca hale 3. Ujutro smo vidjeli tijela koja su bacana na kamion sa žutom ceradom, sa kojeg je curila krv”, prisjetio se svjedok K08.

Prema navodima optužnice, u logorima na području Prijedora tokom 1992. godine sistematski je zatvoreno preko 7.000 Bošnjaka i Hrvata.

Na zahtjev Tužilaštva u Haagu, u julu 2005. godine Vijeće za prosljeđivanje je donijelo odluku da predmet Željko Mejakić, Momčilo Gruban, Dušan Fuštar i Duško Knežević uputi u Sarajevo na daljnje procesuiranje.

Tužilaštvo u Haagu je zahtjev podnijelo smatrajući da su djela za koja se optuženi terete “dovoljno teška da se za njih sudi pred Međunarodnim sudom”, ali ne može ih se okarakterisati kao “toliko teška da nalažu suđenje pred Međunarodnim sudom”.

U maju 2006. godine sva četvorica optuženih prebačena su iz pritvora u Scheveningenu u pritvor u Sarajevu, da bi im uskoro optužnica bila prilagođena domaćem zakonodavstvu, a suđenje počelo u decembru iste godine.

Tribunal u Haagu do sada je za zločine počinjene u logorima Omarska i Keraterm osudio Zorana Žigića (25 godina), Mlađu Radića (20 godina), Duška Sikiricu (15 godina), Predraga Banovića (osam godina), Miroslava Kvočku (sedam godina), Damira Došena, Milojicu Kosa i Dragoljuba Prcaća (pet godina) te Dragana Kolundžiju (tri godine).

Piše: Aida Alić

Povodom 20. jula - Dana sjećanja na genocid u Prijedoru

Genocid u Prijedoru je oličenje o tome dokle mogu ići granice bezumlja, mržnje, netolerancije, neljudskosti, nepriznavanja, nepoštovanja, neprihvatanja drugačijeg i drugog.

Činjenice o počinjenim zločinima protiv čovječnosti i teškim povredama međunarodnog humanitarnog prava koje su svojom surovošću i bestijalnošću zaprepastile cijeli civilizirani svijet jasno govore da je u Prijedoru izvršen genocid sa ciljem smišljenog uništenja Bošnjaka, njihove kulture, historije, tradicije i duhovnosti. Taj cilj nije mogao biti realizovan mirnim putem. Tako je uslijedila i srpska agresija na Prijedor. Nakon genocida i agresije prijedorski Srbi i dalje forsiraju vlastiti konsenzus negiranja i poricanja vlastite odgovornosti za počinjeni zločin. Genocid i agresije se relativiziraju i ne nazivaju pravim imenom. Prijedorski Bošnjaci još bježe od popisa zločina, popisa ubijenih i nestalih. Kod mnogih istina o genocidu i agresiji izaziva tajac, nedoumicu i nelagodnost.

Dugoročni uspjeh prijedorskih zločinaca zavisio je od ubijanja bošnjačkih muškaraca, posebno intelektualaca. Trebalo je ubiti što više bošnjačke inteligencije kao diktat genocida, kulturocida, ekocida, etnocida, urbicida i elitocida u službi stvaranja etnički čistog Prijedora po mjeri Srba. Zato je genocid u Prijedoru opomena čovjeku i čovječanstvu o neophodnosti stalne spremnosti za prepoznavanje politike zla u kojoj je zločin protiv čovječnosti cilj, a ne posljedica rata.
Svaki prijedorski Srbin mora osjećati saodgovornost za postupak svojih političkih i duhovnih vođa.

Svaki prijedorski Bošnjak mora znati da iako je agresija prestala, ostaje zebnja je li doista okončan genocid. Jer svako zlo u historiji čovječanstva ostaje kao mogućnost dugo nakon samog događaja. Još smo daleko od potpune pobjede nad zlom. Aveti zla još uvijek čekaju svoju šansu. Zato prijedorski Bošnjaci ne smiju ćutati, niti zaboraviti. Bez osvješćivanja nema samosvijesti. Bez samosvjesti Bošnjaci nisu u stanju da savjesno uzmu u svoje ruke sopstvenu sudbinu.


Istina o genocidu u Prijedoru



Prijedor i njegova okolina su u velikosrpskim planovima bili važan prostor za povezivanje istočnih teritorija Republike Hrvatske u prostor velike Srbije. Zbog velikog demografskog potencijala Bošnjaka, taj prostor je za njih predstavljao veliku prepreku u ostvarivanju velikosrpskih planova. Taj prostor im je, ujedno, omogućavao da, po izvršenom genocidu nad Bošnjacima, tu nasele veliki broj Srba, shodno planovima o preseljenju stanovništva i razmjeni teritorija, gdje je interes nalazila i Tuđmanova velikohrvatska politika. U takvim uvjetima, velikosrpsko političko i vojno vođstvo je prema ovom prostoru primjenjivalo opsežne specijalne operacije koje su imale za cilj oslabiti, zastrašiti, dezorganizirati i, konačno, uništiti Bošnjake i, u određenom trenutku, uspostaviti potpunu okupaciju regiona. U vezi s tim, posebno su značajne sljedeće agresorske djelatnosti:

1. Oduzeto je oružje jedinica TO RBiH i stavljeno pod kontrolu takozvane JNA u službi velikosprske politike. Oružje je podijeljeno prijedorskim Srbima koji su prihvatali velikosrpsku politiku.

2. Povlačenje takozvane JNA sa prostora Slovenije i Hrvatske u Prijedor.

3.Stalni pokreti jedinica takozvane JNA preko Prijedora i njihovo dovođenje sa drugih prostora bivše Jugoslavije, posebno sa prostora Srbije, bili su svojevrstan psihološki pritisak, demonstracija sile - prijetnja uplašenim Prijedorčanima da bježe sa svojih ognjišta i ne preduzimaju mjere odbrambenog organiziranja. U vezi s tim, kroz propagandu je ukazivano na opasnost od “ muslimanskih paravojnih formacija”, istovremeno, dok su paravojne četničke terorističke jedinice pod zaštitom takozvane JNA, do zuba naoružane, sijale strah u narodu. Aktivnosti takozvane JNA, u čijem sastavu su djelovale četničke terorističke grupe, uz stalnu propagandu o ugroženosti Srba, imale su za cilj da se prijedorski Bošnjaci izazovu na upotrebu oružja i tako nastane ekscesna situacija koja bi se iskoristila kao povod i opravdanje za širi sukob u kome bi takozvana JNA, sa četničkim terorističkim jedinicama, realizirala svoje planove u pogledu progona i uništenja Bošnjaka u Prijedoru. U takvom scenariju, propagandom je lansirana teza da vojsku, odnosno JNA ne smije niko napadati. Samo je takozvana JNA sa četnicima mogla raditi što želi. Mnogi Bošnjaci su tada odlučili napustiti Prijedor “dok se situacija ne smiri”, pretpostavljajući da će se to relativno brzo dogoditi, a nisu ni znali da će taj odlazak biti dugoročniji, a za neke i trajan. Tako je postignut cilj velikosrpske politike, pošto je oslabljen front patriotskih snaga koji je trebao da se suprotstavi sve očitijim genocidnim namjerama.

4. Polazeći od presudnog značaja medija, posebno elektronskih, velikosrpsko vođstvo preduzelo je drastične mjere tako da je primjenom vojne i policijske sile pod njihovu kontrolu stavljena infrastruktura za prenos radio i TV signala na Kozari. Na taj način otvara se prostor za velikosrpsku propagandu, širenje laži i prikrivanje istine o agresiji i genocidu. Time se željela ostvariti što potpunija komunikacijska izolacija legalnih organa prijedorske opštine od svijeta, te spriječiti organizirano djelovanje prijedorskih Bošnjaka u odbrani RBiH.

5. Dugo kroz prošlost velikosrpski ideolozi ostvarivali su uticaj na svijest srpskog naroda po metodama “ispiranja mozga” te širenjem laži o ugroženosti Srba, posebno o njihovoj ugroženosti od islama. Takvi uticaji su pred agresiju na RBiH kulmunirali u povijesti nezabilježenom “agresijom riječi”. Te aktivnosti bile su naročito izražene prema Srbima u Prijedoru. To su bile neposredne pripreme za zločinačke akcije genocida nad Bošnjacima, odmah početkom oružane agresije 1992. godine.


U funkciji genocida u Prijedoru formiraju se srpska vojska, srpske dobrovoljačke jedinice, srpska policija i srpska služba državne sigurnosti











Tokom 1991. i u prvoj polovini 1992. godine u Prijedoru su mobilizirane srpske rezervne jedinice JNA, rezervne jedinice policije, dobrovoljačke jedinice i jedinice TO. Mobilizirano je cjelokupno vojno sposobno srpsko stanovništvo. Uspostavljena je potpuna kontrola komunikacija i teritorije opštine.

Naredbom Srpske demokratske stranke od 26.10.1991. godine, koju je potpisao potpredsjednik Skupštine takozvane Autonomne regije “Krajina”, Radoslav Brđanin, precizirane su obaveze u pogledu mobilizacije: formiranje komandi mjesta, uspostava stalnog dežurstva, formiranje jedinica za front, prevođenje jedinica Civilne zaštite u Teritorijalnu odbranu, pretpotčinjavanje jedinica TO, kao ratnih jedinica, korpusima takozvane JNA, preuzimanje vlasti u javnim preduzećima, određivanje ratnih poreza, organizacija radio i TV-kuća shodno ratnim uvjetima. Novoformirane i mobilizirane srpske jedinice dobivale su naoružanje iz skladišta takozvane JNA, o čemu su davane naredbe najviših komandnih struktura. Naprimjer, strogo povjerljivom naredbom od 24.4.1992. godine postižu se uvjeti za ustupanje oružja specijalnim jedinicama na teritoriji Prijedora i Bosanske krajine, tako da će, upravo tim oružjem, ubrzo biti izvršen genocid nad Bošnjacima u Prijedoru.

U funkciji genocida formiraju se srpska vojska, srpske dobrovoljačke jedinice, srpska policija i srpska služba državne sigurnosti. Te institucije djeluju pod okriljem takozvane JNA. Zločinci Milošević i Karadžić, zajedno sa čelnicima prijedorskih Srba usmjeravali su djelovanje tih struktura shodno ciljevima integracije “svih srpskih zemalja” u jednu državu. U tom pogledu političko i vojno vođstvo iz Beograda posebno brine o stanju u Prijedoru. Zbog toga najviši vojni rukovodioci dolaze na teritoriju BiH i nakon njenog međunarodnog priznanja. Karakteristična je posjeta (krajem aprila 1992. godine) komandama takozvane JNA na prostoru Bosanske Krajine (5. k., 9. k. i 10. k.) generala Adžića i generala Panića. Spomenuti korpusi su, na području opštine Prijedor bili izvršioci naoružavanja srpskih dobrovoljačkih jedinica.

Međunarodno priznanje BiH, 6.4.1992. godine, bilo je povod da se cjelokupan potencijal agresorskih snaga na prostoru Prijedora, pokrene u akcije genocida i progona Bošnjaka. Koristeći se propagandom o ugroženosti Srba na prostoru Prijedora, tokom aprila, maja, juna i jula 1992. godine izvedene su akcije progona i genocida nad Bošnjacima. Vršena su masovna ubistva Bošnjaka tog regiona o čemu svjedoče mnoge otkrivene masovne grobnice, a u logore u Omarskoj, Keratermu i Trnopolju deportirano je na desetine hiljada Bošnjaka. To nisu bila jedina mjesta izolacije i mučenja bošnjačkog naroda na prostoru Prijedora. Pored tih logora, mnogi Bošnjaci su zatvarani i mučeni i u mnogim drugim mjestima.
Svaki pokušaj odbrane i zaštite Bošnjaka agresorska politika tretirala je kao ugrožavanje srpstva, upravo zbog toga što je odbrana i zaštita Bošnjaka dovodila u pitanje realizaciju snova o velikoj Srbiji, bez bilo koga drugog osim Srba u njoj. Ubijanje i progoni Bošnjaka, te uništavanje svih tragova života prijedorskih Bošnjaka bio je način ostvarivanja takvih agresorskih ciljeva. Bošnjacima na tom prostoru nije bilo mjesta za opstanak. Izrečena im je strahovita zločinačka presuda potpunog uništenja. Ovo uništenje je podrazumijevalo zatiranje svih tragova života Bošnjaka na ovim prostorima, radi čega su zločinačke akcije usmjerene na progone i ubijanje Bošnjaka i na rušenje svih objekata koji pripadaju bošnjačkoj kulturi. Prijedorčani su stradali jer nisu imali imena kao oni koji su ih ubijali. Ubiti čovjeka je zločin po svim vjerskim i sekularnim zakonima. Zločinac ima pravo na kaznu. Rat vođen protiv Prijedorčana u mučeničkom gradu ostaje otvorena rana.


Prijedor, simbol patnje bošnjačkog naroda, dugo će pamtiti mučeničku smrt nedužnih ljudi

Prošlo je 15 godina ali barbarstvo se nije izbrisalo iz sjećanja. Prijedor, simbol patnje bošnjačkog naroda će dugo pamtiti mučeničku smrt nedužnih ljudi. Prijedor će čekati da se izvrši pravda nad ubojicima prijedorskih šehida. U krvavom prijedorskom piru, organizovanom, pripremljenom i komandovanom od strane domaćih i uvoznih četnika više hiljada ljudi je zaklano i nestalo. Mnogi su ubijeni pred očima svojih najbližih. Hiljade njih je smaknuto i zakopano u masovne grobnice. To su scene iz pakla napisane na najtamnijim stranicama ljudske historije. 15 godina poslije hiljade Prijedorčana traže svoje nestale.

Današnji Prijedor je tih i miran, ali tužan. Većina njegovog prijeratnog stanovništva je odselila u svijet. Danas se u Prijedoru živi teško i u njemu žive uglavnom oni koji moraju. Veliki problem je nezaposlenost, zdravstvena i socijalna zaštita, loše obrazovanje itd. Prijedor je lijep grad, koji očekuje bošnjačku ljudsku ruku da svojim djelom obnovi njegovu ljepotu.

Prijedorčani petnaest godina znaju istinu, isto toliko godina traže pravdu. Traže da svijet osudi genocid, pohvata i kazni zločince. Traže da se uhvate i osude Mladić i Karadžić, najveći zločinci današnjice. Smatraju da su Evropa i svijet umjesto da su kaznili zločince i osudili njihovu politiku uradili suprotno dodijelivši im 51% Bosne i Hercegovine, dodijelivši im tvorevinu nazvanu Republka Srpska. Tvorevinu nastalu na krvi i genocidu.


Prijedročani ponavljaju svoju zakletvu: nikada više ne samo pričom nego i djelom

U Prijedoru se desio genocid, pa zar Evropa može da priča o ljudskim pravima? Ne može. Prijedorske nevine žrtve su pale zbog zamisli nedostojne ljudskom biću. Ta zamisao nečovjeka se nije ostvarila. Jer ima još Prijedorčana koji opominju, pamte i traže odgovornost svih onih koji su suodgovorni i koji nisu spriječili genocid. Ima još Prijedorčana koji rade na sprječavanju genocida u ime nezaborava i neponavljanja zločina. Dug je prema šehidima da obezbijedimo istinu, zadovoljenje poravde i otkrijemo, privedemo sudu i procesuiramo zločince.

Prijedorčani imaju dug svojim mrtvim, Prijedorčani ne smiju zaboraviti nevine žrtve, genocide, Prijedorčani će zauvijek pamtiti, prekinute prijedorske sudbine se moraju ponovo uvezati. Prijedorski zločin je opomena da se zlo mora prepoznati i imenovati u samom početku. Govoru mržnje, netolerancije se moramo suprotstaviti prije nego se pretvore u činove užasa. Prijedorčani ne mogu promijeniti prošlost, ali sjećanje i pamćenje danas mogu sačuvati i kreirati bolju prijedorsku budućnost.

Genocid u Prijedoru se desio zbog pasivnosti i šutnje civiliziranog svijeta i nevjerovatne okrutnosti zločinaca. Prijedor je simbol genocida počinjenog u eri zaštite ljudskih prava i sloboda, na kraju 20 stoljeća u srcu Evrope samo pola stoljeća nakon što je u Aušvicu rečeno nikad više. Genocid u Prijedoru nije izuzetak od pravila već ultimativna istina o ljudskoj degradaciji u modernom svijetu, koja nije prepoznata od tog svijeta. Genocid u Prijedoru je stravična spoznaja čovjeka o savremenom svijetu u kojem živi, svijetu koji još ne raspoznaje zločin protiv čovječnosti i zločin protiv tog istog pasivnog svijeta. Zato je genocid u Prijedoru sramota svijeta, zajednički poraz svih boraca za ljudskost koji više ne smije da se ponovi nikome, nigdje i nikada. Prijedor je mjesto ispita savjesti za svijet i Bošnjake. Za svijet Prijedor treba biti mjesto odbrane osnovnih tekovina savremenog ljudskog iskustva. Za Bošnjake Prijedor je institucija sjećanja, pamćenja i bošnjačkog uzdizanja.

Prošlo je 15 godina, a Prijedorčani rasuti širom svijeta još nisu u mogućnosti da žive i svojoj domovini, svome gradu, svojim kućama. Sve što je nosilo predznak bošnjačko i muslimansko srušeno je i spaljeno. Ubijani su ljudi – Prijedorčani – Bošnjaci samo zato što nisu bili Srbi, ubijene su njihove kuće i njihov grad. Svijet je kapitulirao u Prijedoru jer je omogućio jedan od najtežih zločina u povijesti čovječanstva. Svijet se još ne sjeća i ne osvrće na grozote čina zla u Prijedoru, svjesne okrutnosti i masovnog ubojstva nevinih Prijedorčana.
Prijedorčani poručuju: pravda je preduvjet održivom pomirenju i povratku. Bez obzira koliko dugo to uzme, Prijedročani se neće umoriti u traženju istine i pravde. Oni koji su počinili genocid u Prijedoru, jednu od najvećih tragedija našeg doba, bi htjeli da se to zaboravi. Prijedročani to neće nikada uraditi. Prijedorčani će vječno pamtiti svoje mrtve, držati krivce odgovornima i bodriti preživjele u njihovoj borbi za istinu i pravdu. Na 15 godina od zločina u Prijedoru, Prijedročani ponavljaju svoju zakletvu: nikada više ne samo pričom nego i djelom.

Piše: Emir RAMIĆ

http://bosnjaci.net/aktuelnosti.php?id=294&polje=historija

Tokom procesa protiv "škorpiona" u Beogradu

Rodbina prepoznala pet žrtava okrutnog zločina kod Trnova

Svjedočenja Srebreničanki na suđenju pripadnicima jedinice "Škorpioni" pomogla su da se i zvanično identificiraju petorica, od ukupno šestoricemuškaracačiju je okrutnu likvidaciju u Godinjskim Barama kod Trnova ovdašnja javnost vidjela na poznatom videosnimku koji su, inače,snimili sami pripadnici te jedinice u julu 1995. godine.

- Majke Nura Alispahić, Hana Fejzić i Hana Salkić na sudu su identificirale svoje sinove Azmira Alispahića, Safeta Fejzića i Saiba Salkića. TakođerSafeta Muhić prepoznala je svog brata Safeta Fejzića, dok je Semir Ibrahimović identificirao svog oca Smaila.
Na sudu se nisu pojavili članovi porodice Sidika Salkića, ali ga je njegov sin Saidin ranije prepoznao. Ostala je samo jedna osoba za koju se još niko nije javio kako bi potvrdio njen identitet.

Doduše, možda će ovo biti maloteže jer ovaj čovjek, vjerovatno od udaraca koje je zadobio od "škorpiona", imaveće natekline lica - kazala nam je jučer Hajra Ćatić iz Udruženja građana "Žene Srebrenice".
Ona je, zajedno sa desetak Srebreničanki, prisustvovala ovosedmičnom suđenju "škorpionima" u Beogradu.
Srebreničanke su zamolileda, nakon što u medijima budu objavljene fotografije ubijenih sa njihovimtačnim podacima, svi oni koji su preživjeli golgotu Srebrenice pokušaju pomoći da se identificira i šesti ubijeni sa snimka.

Petrašević prvi pucao

Beogradsko suđenje "škorpionima" omogućilo je porodicama da identificiraju i pojedine egzekutore svoje djece čiji se likovi pojavljuju na videosnimku.
- Ovaj u kapi je drugooptuženi Pera Petrašević, ustvari onaj što, kako snimak pokazuje, prvi puca u našu djecu - kažu u UG "Žene Srebrenice".

Na videosnimku su identificirani i Aleksandar Vukov, prijeratni policajac u Hrvatskoj,kao i Aleksandar Medić, kumprvooptuženog Slobodana Medića. Svjedoci su ih prepoznali nakon što su se s njima sreli u sudnici. Iz UG "Žene Srebrenice" pretpostavljaju da se u jednom kadru pojavljuje i sam Slobodan Medić, ali će to provjeriti narednih dana.(A.H. Avaz)

Kad je Smail Ibrahimović iz Konjević-Polja u julu 1995. godine krenuo "niz Srebrenicu prema Kazanima" kako bi se pridružio koloni muškaraca koja je s Buljima kretala prema Tuzli, njegov sin Semir imao je sedam godina.
Trčao je za babom, prisjeća se njegova majka Remza, i plakao govoreći da će se "baciti s kuće" ako ga mati ne pusti da ide s ocem. Smail je žurio da djeca ne vide kako glava kuće plače, doviknuo Remzi da čuva djecu i otišao.

On je bio vozač, hodao po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, fino zarađivao - kroz plač govori Remza pokazujući rijetke fotografije koje su joj od muža Smaila ostale, a kojeg je prije nekoliko večeri, nakon deset godina, ponovo vidjela na videosnimku na kojem zloglasni srpski "Škorpioni" ubijaju šestoricu Srebreničana.
Smaila Ibrahimovića prvi je prepoznao njegov sin Semir. Bio je sam u kući i kada je ugledao snimak na TV-u, odmah je, kaže, prepoznao "svog babu".
- Babin lik mi se urezao u pamćenje. On je onaj u kožnoj jakni, viri mu malo plavkasta košulja. Poznao sam mu i obuću i pantalone, kao da ga sad gledam.

---------------------------------------------------------------------------------

Mido Salkić na australskoj televiziji SBS vidio kako mu zločinci ubijaju oca Sidika

Kada je 5. juna u Melburnu, na australskoj televiziji SBS emitiran snimak mučkog pogubljenja šestorice Srebreničana, Saidinu Midi Salkiću učinilo se da je u jednom trenutku vidio lik svoga oca Sidika.
Snimak je, međutim, bio prekratak da bi Mido, njegova sestra Mubera i majka Zifa bili potpuno sigurni da je jedan od ljudi koje strijeljaju zločinci iz jedinice "Škorpioni" njihov otac, odnosno suprug.
Potvrđene slutnje

- Odmah sam počeo okretati brojeve telefona, zvati poznanike ovdje u Melburnu, tražiti videosnimak, zvati Bosnu, Hag... Nekoliko noći niko od nas troje oka nije sklopio - kaže Mido.
Njegove slutnje potvrđene su 13. juna, kada mu je iz Haga javljeno da je čovjek u plavoj košulji njegov otac Sidik

---------------------------------------------------------------------------------------

ADMIR ALISPAHIC

AZMIR ALISPAHIC

- Vidjela sam ga, ženo moja! Moj Azmir... Oni ga gone, a on se okrenu, vidim mu lice. Na njemu bratove pantalone, koje je ponio sa sobom kad je krenuo iz Srebrenice... I patike... Pucaju u njega... Vidim on pada... Očima svojim gledam kako mi dijete ubija dušmanin - zaplakala je jučer, prilikom našeg dolaska, na vratima svog izbjegličkog stana u Tuzli Nura Alispahić iz Srebrenice, majka šesnaestipogodišnjeg Azmira čije je smaknuće na Godinjskim barama kod Trnova 1995. godine, jučer putem TV ekrana obišlo cijeli svijet.

- Oba sina su mi poginula 1995. godine. Moj Admir, nakon što je u Srebrenici teško ranjen, helikopterom je bio prebačen u Tuzlu na liječenje. Čim se oporavio, ponovo se prijavio u vojsku. Ubila ga je dušmanska granata na Kapiji 25. maja 1995.Imao je24 godine - govori Nura.

Memorijalni centar Memići kod Kalesije

U Memorijalnom centru Memići kod Kalesije do sada je ukopano oko 500 žrtava genocida i etničkog čišćenja tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Na ovom mjestu se sahranjuju žrtve iz Zvornika koje su pronađene u masovnim grobnicama Kazanbašča, Crni Vrh itd. Na području Zvornika registriovano je oko 1.700 nestalih osoba. Njih 1.300 ubijeno je 1992.godine, dok je 400 nastradalo tokom genocida u Srebrenici.

Klanjana dženaza tridesetorici ubijenih zvorničkih Bošnjaka


Rifet Beganović iz Petkovaca kod Zvornika klanjao je jučer dženazu sinu Dževadu i njegovo tijelo spustio u mezar do humke u kojoj leži i njegov drugi sin Refik, koji je prošle godine ukopan. Trinaest godina Rifet je tragao za tijelom svog drugog sina.

- Danas sam ukopao i brata Safeta i rođaka Murisa. Sad barem znam gdje mogu doći da im proučim Fatihu - kaže Rifet.


Staračkom rukom Fatima Grahić stezala je bašluk na kojem je ispisano ime njenog sina Nurije. Grčeviti stisak i tiha molitva na usnama iscijedili bi i suze i kamen.

[/quote]

Prijedor

Ukopana tijela 125 Bošnjaka i jednog Hrvata



Na više prijedorskih grobalja juče je sahranjeno 125 posmrtnih ostataka Bošnjaka i jednog Hrvata iz Prijedora stradalih tokom rata. Zajedničkoj dženazi i pogrebnom ispraćaju je prisustvovalo nekoliko hiljada građana, te brojni državni i lokalni zvaničnici. Ostaci su ekshumirani iz prijedorskih masovnih grobnica Jakrina Kosa kod Ljubije, Starih Kevljana kod Kozarca i Turijaka kod Gradiške/Bosanske Gradiške.


27.06.2005.g Prijedor - Sahranjeno 57 Bošnjaka i dva Hrvata


U prijedorskom naselju Kozarac juče je obavljen posljednji ispraćaj 57 Bošnjaka i dva Hrvata, stradalih tokom proteklog rata, čiji su posmrtni ostaci ekshumirani iz više grobnica na području opštine Prijedor.

U ime porodica koje su na deset lokalnih mezarja, te na "Katoličkom groblju" u Prijedoru i "Sesvetama" u Republici Hrvatskoj, sahranili svoje najmilije, od žrtava se oprostila i Zinaida Mahmuljin, čiji je otac ubijen u jednom od prijedorskih logora.

"Zločinci treba da odgovaraju za smrt moga oca i hiljade drugih očeva, naše braće, sestara i drugih najmilijih kako se ratni zločin nikad više ne bi ponovio", rekla je Mahmuljinova.

"Vjerujemo da žrtve onih koje danas sahranjujemo nisu uzaludne. Vjerujemo da će one pridonijeti dobroti i pomirenju, boljem uzajamnom razumijevanju i suživotu", rekao je opraštajući se od civilnih žrtava rata, u ime banjolučkog biskupa Franje Komarice, prijedorski župnik Marijan Stojanović.

Bijeljina

Ukopana tijela Bošnjaka pobijenih 1992.godine

30.07.2005.g

Imena ubijenih




U Bijeljini je danas ukopano 13 posmrtnih ostataka osoba bošnjačke nacionalnosti za koje se pretpostavlja da su ubijeni 25.septembra 1992.godine u mjestu Balatun. Tijela su sinoć dovezena iz Ukopnog centra Visoko, a prije toga su se nalazila na groblju u Sremskoj Mitrovici, odakle su stigla posredstvom međunarodne razmjene između BiH i SCG, rekao je predsjednik organizacionog odbora komemorativnog skupa Salem Čorbo. Te ljude je 25.septembra odvela policija u Balatun i pobila ih. Mještani su potom natjerani da tijela pobacaju u Drinu, kazao je Čorbo.

U prisustvu članova porodice i građana danas će muftija Ejub efendija Dautović u Kotorskom predvoditi dženazu za 16 ekshumiranih i identificiranih Kotorana stradlih tokom agresije 1992.godine na području Bosanske Posavine.

Bratunac

Ekshumirana tijela majki s djecom u zagrljaju i žene pred porođaj

10.06.2005.g.

Na Odjeljenju patologije u Univerzitetsko kliničkom centru Tuzla 10.06.2005.g. izloženi su posmrtni ostaci ekshumiranih iz primarne masovne grobnice ˝Suha˝ kod Bratunca. Ovo je do sada najtužnija grobnica jer su pronađena tijela žena, majki sa djecom u zagrljaju, dvoje djece u zagrljaju. Djeca su bila starosti od šest mjeseci do nekoliko godina. Kod obdukcije jedne mlade žene utvrđeno je da je bila u odmaklom stupnju trudnoće, pred porođaj.Pronađeno je i nekoliko muških tijela uglavnom starije dobi, izjavio je dr Zdenko Cirhlaž, šef forenzičkog tima u Tuzli. Trideset i osam izloženih tijela dobro su očuvana, iako su se ubistva desila prije 13 godina. Forenzičkom obradom je utvrđeno da su svi ubijeni iz vatrenog oružja. Ekshumacija i identifikacija te sudska i kriminalistička obrada, koristit će se kao dokazi u predmetu, koji će procesuirati Državno tužiteljstvo Bosne i Hercegovine.

Ahmići


16.04.1993 Jutro kada su ubijanja djeca




U rano jutro 16. aprila 1993. godine vojnici HVO izvršili su napad na selo Ahmiće kod Viteza i tom prilikom ubili 117 civila starosti od sedam mjeseci do 81 godine.

Oni su ubijeni samo zato što su bili drukčiji od njihovih susjeda, odnosno što su bili Bošnjaci – muslimani i što su se našli na zamišljenom teritoriju, u glavama bolesnih umova označenom kao Hrvatska republika Herceg – Bosna! Tribunal je utvrdio da je svrha ovih zločina bila etničko čišćenje, sa krajnjim ciljem realizacije dogovora iz Karađorđeva o podjeli Bosne i Hercegovine i pripajanju dijelova njenog teritorija susjednim državama.



Sulejman Pezer je 16. aprila 1993. ostao bez 19 članova svoje familije. "Ubili su mi brata, majku, oca, snahu...", nabraja Sulejman i onda, nekako više za sebe, kaže: "Babi i materi ni mezara ne znam."

16.aprila 2005g., 12 godina poslije, Ahmićani su obilježili ovaj datum okupljanjem na šehidskom mezarju u Vitezu, gdje je sahranjeno 117 do sada identifikovanih žrtava. Među njima je bilo 105 stanovnika Ahmića i 12 izbjeglica. Na mezarju je proučen jasin-šerif svim šehidima Viteza.

Udruženje 16. april Ahmići, zajedno sa Muftilukom travničkim, organizovalo je u džamiji u Ahmićima tevhid, kojeg je predvodio muftija Nusret efendija Avdibegović.

Za zločine u ovom selu do sada su pred Međunarodnim tribunalom u Hagu osuđeni Vladimir Šantić na 18 godina i Drago Josipović na 12 godina zatvora. Žalbeno vijeće je oslobodilo odgovornosti Zorana i Marjana Kupreškića, a prije njih još Dragana Papića i Vlatka Kupreškića.

Ahmićani ne vole pričati o Hagu i odlukama Tribunala.

“Nemojte me danas... Danas sam nikakav”, kazao nam Junuz Berbić, koji je preživio napad na Ahmiće dok dolazi na mezarje da prouči Fatihu onima koje je izgubio tačno prije 12 godina.



Izvještaj sa CNN-a


The April 1993 attack on the central Bosnian village of Ahmici was described as one of the most horrific acts of ethnic cleansing during the 1992-1995 Bosnian war. Some of the victims were burned alive, whole families were gunned down and Muslim houses and mosques were destroyed -- although Croat buildings were left standing.

ICMP Tuzla - Identifikacija posmrtnih ostataka žrtava genocida ekshumiranih iz masovnih grobnica širom Podrinja - Foto Almir Arnaut


Ostaci tijela pronadjeni u masovnoj grobnici Liplje kod Zvornika

U subotu 26.04. u Vlasenici je bila jos jedna u nizu dzennaza mucki ubijenim ljudima samo zato sto su u pogresno vrijeme bili u svojim kucama i sto su se "pogresno"zvali.
33.tabuta kao 33 zrna na tespihu jedan po jedan su napokon spusteni u majku zemljicu od koje postadose,u nju se vratise dabi insalla na Velikom danu bili #svjedoci#-Šehidi vremena u kome su zivjeli,da svjedoce za sebe i druge.

Dženaza 41 ubijenom Bošnjaku u Bratuncu


Vjerski obred, pred oko 3.000 prisutnih, predvodio je reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić...
12.05.2008. 14:58

Na groblju u Veljacima u Bratuncu danas je obavljena dženaza 41 tijela identifikovanih Bošnjaka ubijenih tokom ratne 1992. godine na području ove opštine.

Vjerski obred, pred oko 3.000 prisutnih, predvodio je vrhovni poglavar Islamske zajednice Bosne i Hercegovine Mustafa ef. Cerić.

Komemorativnom skupu je prisustvovao hrvatski član Predsjedništva BiH Željko Komšić, predstavnici RS i Federacije BiH i opštine Bratunac, kao i predstavnici međunarodne zajednice i drugih udruženja i organizacija.

Najmladja zrtva imala je tek 18 mjeseci.

Autor: Tanjug

Hvala ti Lejla za ovu temu

Najvishe mi je ova slika chovjeka shto doziva jednog Nermina ( chini mi se ) zapala za oko, za srce... danima sam skrhana kad ga vidim, na slici, na videu....

Bashluci sa imenima stradalih, godine nisu vazhne, svaki je zhivot isti , Subhan'Allah

SVJEDOCANSVA GENOCIDA


GNJEV JEDNOG SARAJLIJE (1.od 4)

https://www.youtube.com/watch?v=pDSi-sNLvKM&feature=related

GNJEV JEDNOG SARAJLIJE (2.od 4)

https://www.youtube.com/watch?v=3z85cV6P_-E&feature=related

GNJEV JEDNOG SARAJLIJE (3.od 4)

https://www.youtube.com/watch?v=q8PVx6iXKL0&feature=related

GNJEV JEDNOG SARAJLIJE (4.od 4)

https://www.youtube.com/watch?v=dwngp8HNWz8&feature=related