Kad se starost pretvori u ludost

Rekao je Uzvišeni Allah u prijevodu značenja: ''On vas stvara od zemlje, zatim od kapi sjemena, zatim od ugruška, zatim čini da se kao dojenčad rađate, i da do muževnog doba stignete, i da starci postanete – a neki od vas umiru prije…'' (El-Mu’min, 67.) U ovom časnom ajetu Uzvišeni Allah nas obavještava o životnim etapama kroz koje prolazi većina ljudi na ovome svijetu.

Stvoreni smo od zemlje, zatim bivamo kap tekućine, zatim ugrušak u majčinoj utrobi, a nakon što dođemo na ovaj svijet, rastemo do punoljetnosti i zrelog doba, sve dok polahko ne počnemo stariti, da bismo na kraju umrli i u zemlju se vratili.


Ne pripada ummetu ko ne poštuje starije


Starost, ili treća dob kako je zovu, nije baš draga ljudima. Od nekada mladog i zdravog tijela, čovjek se preobrazi u pogrbljenu, smežuranu i oronulu osobu, kojoj nekada vrlo jednostavne fizičke aktivnosti postaju pravi izazov. Posmatrajući stare osobe koje nas okružuju, a koje su prešle recimo sedmu deceniju života, bili oni muškarci ili žene, teško nam je i zamisliti da su nekada bili mladi, lijepi i naočiti, i da su odisali svježinom mladosti koja nestade u prohujalim godinama, a čiji se obrisi mogu vidjeti samo još na rijetkim, već požutjelim fotografijama, koje nijemo svjedoče o prolaznosti svega na ovom dunjaluku, pa i ljepote, za koju se svakako kaže da nije vječna. Pored svih nevolja, starost ipak sa sobom nosi i razne koristi koje čovjek nije imao u mladosti. Jedna od najvažnijih je svakako bogato životno iskustvo u svim segmentima života, koje osobi pomaže da postane mudra, pronicljiva i dostojanstvena, što će opet u većini slučajeva kod okoline formirati stav dubokog poštovanja i naklonosti prema dotičnoj osobi. Zato je izražavanje poštovanja prema starijim osobama zapravo islamski imperativ. Rekao je Poslanik, s.a.v.s.: ''Ne pripada mome ummetu onaj ko ne poštuje naše starije i nema milosti prema našim mlađima….'' (Ahmed, br. 22654, od Ubade b. Samita, r.a. Ahmed Šakir ga je ocijenio dobrim kao i šejh Albani u Sahihu Tergib, br. 101.) Lijepo postupanje prema staroj, sijedoj osobi, u isto vrijeme je i veličanje Uzvišenog Allaha. Rekao je Poslanik, s.a.v.s: ''U veličanje Allaha spada i ukazivanje počasti starom, sijedom muslimanu…'' (Ebu Davud, br. 4835, od Ebu Muse el-Eš'arija, r.a. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim. Vidjeti: Sahihul-Džami'a, br. 2199.)


Život prolazi brzo


Nažalost, nije svačija starost popraćena dostojanstvom i mudrošću, niti će svako onaj ko ostari zaslužiti da bude cijenjen i poštovan. Sve, naravno, u globalu zavisi od same osobe, kako je provela mladost, i u kolikoj se mjeri pod stare dane prošla griješenja, nesavjesnog i neodgovornog ponašanja, kojeg u mladosti ne manjka kod većine ljudi. Mladost donekle i jeste ludost, a kako i ne bi bila?! Fizička snaga i zdravlje, velike tjelesne strasti i nerazmišljanje o mogućim posljedicama nekog postupka, svojstva su koja od omladine čine šejtanove poslušnike, te se odaju svim mogućim vrstama grijeha i poroka. Samo će iskreno vjerovanje i velika bogobojaznost omladinu spriječiti da se odaju griješenju koje im je danas tako lahko dostupno, uz tako malo truda ili mogućih posljedica. Ipak, starenjem bi donekle takvo ponašanje trebalo da se promijeni. Ako ni zbog čega drugog, onda makar zbog činjenice da se tjelesne strasti kod većine ljudi smanjuju s godinama, tako da zainteresiranost za grijehe polahko opada, ili zbog toga što za staru osobu izreka ''život brzo prolazi'', nije više apstraktna fraza, već činjenica, oprobana na vlastitoj koži.


S pivom u ruci

Dakle, starost bi trebala da prolazi u miru, ugodnosti obiteljske atmosfere, daleko od svake vrste nemoralnog i ružnog ponašanja, uz mnogo ibadeta i dobrih djela, koja će uz Allahovu pomoć biti otkup za grijehe počinjene u mladosti. Ali nije uvijek tako. Mnoge osobe koje gledamo oko sebe starost nije promijenila nabolje. Ostali su dosljedni onome što su činili u mladosti, ponekad i pojačavši tempo griješenja. Kako li je samo ružno vidjeti oronulog djedu u francuzici kako, što od poljoprivrede, što od mukotrpnog rada po njemačkim, austrijskim ili slovenskim bauštelima, slabašnim i istrošenim rukama, na jedvite jade donosi pivu ili rakijicu do usta, te nakon što je salije na ''eks'', prljavim rukavom sa usta obriše ostatke ove proklete tekućine, i sav se tresući se od njene žestine, mudro zaključi: ''dobra''! Može li biti nešto ružnije od ovog prizora? Može. Na pijacama, mjestima za koje je Poslanik, s.a.v.s., rekao da su Allahu najomraženija mjesta na Zemlji, raznim vašarima, koridama ili ''narodnim skupovima'', nije rijetkost vidjeti ni pokoju, u šamiju zavijenu, staru nenu kako sa guštom pijucka pivu, dok pored kotla (u kome ulje vjerovatno nije mijenjano od prošle godine) i masnog kazandžije čeka svoju porciju ćevapa, da bi, nakon što ih u slast pojede, požurila uhvatiti prvi autobus do matičnog sela. Alkohol, ta odvratna rabota, u krv je ušla mnogima ljudima u našem podneblju, koje se mnogi ne odriču ni u starosti. Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: ''Trojici ljudi Allah je zabranio Džennet: notornom alkoholičaru…'' (Ahmed, 2/128. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u Sahihul-Džami', br. 3052.) U drugom hadisu prijetnja koju je Poslanik, s.a.v.s., uputio alkoholičarima još je žešća: ''Ko umre kao hronični alkoholičar, Allaha će susresti kao onaj koji je obožavao kipove.'' (Ahmed, 1/272, od Ibn Abbasa, r.a. Ahmed Šakir, r.h., ga je u opaskama na Ahmedov ''Musned'' ocijenio slabim, br. 2453, a šejh Albani ga smatra dobrim. Vidjeti: Sahihu Tergib, br. 2364.) Neki ''mudraši'' pravdaju se kako je piva zdrava za bubrege, crno vino za krv, dok se poneki i redovni džematlija uopće ne ustručava priznati kako svako jutro ''našte'' popije po jednu čašicu, ''radi zdravlja''!

Zviždukanje i nakon sedamdesete

Nije samo alkohol i pod stare dane ostao ''u krvi'' mnogim Bošnjacima. Ima i onih koje ni starost nije opametila, niti im strasti smirila, pa se i dalje odaju bludu, ako ne onom u pravom smislu riječi, onda makar bludu koji čine oči, uši, jezik ili drugi organi. Vidjeti starca u kratkim hlačama, raskopčane košulje i sa šeširom na glavi, kako na čaršiji zauzme dobru osmatračnicu da, ako ništa drugo, makar oči dobro ''nahrani'' razvratnim (ne)oblačenjem djevojaka koje bi mu mogle biti i unuke, uz vulgarne komentare i pokoji zvižduk koji se, u nemogućnosti bilo čega drugog, otme iz staračkih prsa, više je nego mizerno i krajnje odvratno. Zbog toga je, između mnogih šerijatskih tekstova koji govore o grijehu i kazni za blud, starac posebno spomenut. Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ''Allah se na Sudnjem danu neće obratiti trojici ljudi, niti će ih očistiti, niti će ih pogledati, i njih očekuje patnja nesnosna: starac koji čini blud…'' (Muslim, br. 107, od Ebu Hurejre, r.a.)


Tito u duši, petokraka na bluzi

Veliki broj onih koji su danas u poznim godinama proživjeli su cvijet svoje mladosti u ''onom sistemu''. To im se naravno ne može prigovoriti, jer niko ne bira vrijeme niti mjesto gdje će i kada će biti rođen. Također, niko nema pravo prigovarati onima koji su bili aktivni učesnici antifašističke borbe, koja je po svim objektivnim mjerilima bila apsolutno opravdana, jer je bila usmjerena ka rušenju zločinačke ideologije. Međutim, isto tako niko ne bi trebao poricati ni posljedice komunističkog sistema koji je zavladao nakon Drugog svjetskog rata i koji je svojom ateističkom ideologijom duhovno osakatio čitave generacije muslimana Bošnjaka na našim prostorima, te ih potpuno, ili makar djelimično ostavio bez vjere, nacije i identiteta. Jedan dio Bošnjaka srčano se odazvao pozivu partije, te otišao u ''proletere i drugove'', pa im od islama ostade još samo ime, kao stalni podsjetnik na izvorne korijene. Hvala Allahu, bilo je i onih koji nikada nisu popustili pred partijskim pritiscima, te su, bez obzira na sve psihičke ili fizičke torture kroz koje su prošli, ostali vjerni dini-islamu, i kao takvi dočekali krah komunističkog režima. Za pohvalu su i oni koji su se makar pod stare dane okanili te bezbožničke ideologije, pa se povratili svome Gospodaru Koji je milostiv i Koji mnogo prašta.

Ali Tito-nostalgičari su posebno zanimljiva kategorija starih osoba, koje, nakon dubokog razmišljanja o njima, kod čovjeka mogu izazvati samo žaljenje. Gledati sijede glave, Hakije i Hamdije, Muje i Sulje,…kako sa petokrakom na reveru kaputa, ''uz maj'' prevaljuju stotine kilometara da posjete Dedinje ili Kumrovec, da pojedu besplatnu porciju vojničkog graha (u kojem svašta pliva) te da se skoro pobožno naklone pred bistom druga ''Starog'', pa onda veselo zaigraju ''užičko'' uz otrcanu konstataciju kako se u njegovo vrijeme ''svugdje moglo leći…'', kod vjernika budi očaj i žaljenje za tim ljudima, jer im od prošlosti izgleda nije preostalo više od spomenutog. Pojedinci čak i oporuče da im se ni dženaza ne klanja, da se slučajno ko od ''radikalne'' rodbine ne bi usudio to učiniti. Zato neki, u nedostatku ''limene glazbe'' kojom su se nekada na vječni počinak ispraćali ''drugovi'' uz riječi ''slava mu'', najčešće bez ikakvih ceremonija završe u krematoriju da bi svoj (ne)smiraj pronašli na nekom od ateističkih groblja o kojima više skoro da niko i ne vodi računa, a sami pogled na njih, i hladna, bezlična komunistička obilježja na njima, budi jezu u srcu insana. Svaki koncept ili ideologija, koja je utemeljena na kultu ličnosti, smrću dotičnog lidera brzo propada, a iza sebe ostavlja čitavu generaciju intelektualno osakaćenih tipova, koji će do svoje smrti čeznuti za liderom koji je svakako morao da umre. Nostalgično će očekivati značajne datume da ga se nanovo sjete i sjetno zaključe kako bi, da je on živ, sve bilo kako treba. Ironično je što su muslimani Bošnjaci u globalu ti koji su za komunizam najviše dali, od njega najmanje profitirali, zbog njega najviše trpjeli, a u isto vrijeme za njim najviše žalili, i još uvijek žale.


Gospodaru se svome vratiti

Nije tragedija griješiti, već ne priznavati svoje greške. Nije najveće zlo život provesti kao alkoholičar, bludnik, lihvar, ateista, komunista, deista, ili bilo kako drugo, već je tragedija i u starosti ostati dosljedan svojim zabludama, i sa njima umrijeti. Kada čovjek shvati svoje greške, i kada se u njemu, nakon dugih godina čvrstog sna, konačno probudi fitra – prirodna urođena vjera (stanje čistog monoteizma) s kojom je rođen, ne treba dozvoliti nikome da mu se ispriječi na putu povratka ka svome Gospodaru, niti se osvrtati na kritike, tipa: ''Do jučer je bio komunjara, a danas u prvom saffu.'' Uzvišeni Allah prima pokajanje Svoga roba sve dok mu duša ne izađe iz tijela, pa makar se pokajao i u stotoj godini života. Iskrenost nečijeg pokajanja mi kao ljudi nismo dužni ispitivati niti provjeravati. Taj sud ostavljamo Onome Koji ''zna poglede koji kriomice u ono što je zabranjeno gledaju, a i ono što grudi kriju''(El-Mu’min, 19.).
Molimo Uzvišenog Allaha da nam omili dobra djela i omrazi loša, da svoju mladost i starost provedemo kao iskreni vjernici, i da budemo od onih za koje je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ''Najbolji od svih je onaj ko dugo živi, a njegova dobra djela budu mnogobrojna.'' (Tirmizi, br. 2329, Ahmed, br. 17611, od Abdullaha b. Busra, r.a. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim. Vidjeti: Sahiha, br. 1836, i Sahihu Tergib, br. 3364.)

prof Amir Durmić