ŽIVIO MUJO, SAMO U VICU

Hrvatski "fini" nacionalizam

Do jedne od najvecih sramota u 1997. godini - neuvrstavanje Bosnjaka (i Slovenaca) u preambulu Ustava Republike Hrvatske - mozda je doista doslo omaskom. Ali, cak i da se nije dogodilo ono sto je mnogo izglednije - da je Bosnjacima unaprijed bilo (pre)suseno brisanje s liste nacionalnih manjina koje se poimenicno navode - znakovito je da su predvidjeni Bosnjaci. Odnosno, nije li "lapsus" saborske desnice, srednjice, ljevice, prednjice i straznjice..., istog kalibra, ako ne i tipa, kao primjerice, "lapsus" predsjednika Franje Tudjmana, koji je, govoreci u ljeto 1994. HDZ podmlatku u Osijeku, izjavio da je Washingtonskim sporazumom stvorena mogucnost da "veci dio Bosne pripadne Hrvatskoj"? U Ustavu iz 1990. bili su navedeni i Muslimani. Na Bosnjackom saboru, u rujnu 1993., uvedeno je ime Bosnjaci, koje je potom "zapececeno" i u temeljnom zakonu Federacije BiH. »cinjenica da u Ustavu RH nema mjesta za pripadnike nacije cije je ime izvedeno iz zemlje Bosne (i Hercegovine, drzave u kojoj su suvereni, odnosno konstitutivni, narodi Bosnjaci, Hrvati i Srbi), tesko je ne promotriti u kontekstu hrvatskog odnosa prema Bosnjacima. O tome odnosu nema egzaktnih istrazivanja, pa se dojam da je mozda vec uslo u "kod" podcjenjivanje mogucega u vezi s Bosnjacima temelji na "kamencicima". Ali, u mozaiku ima i pravnih "stijena". Poput nezaboravne Tudjmanove izjave da je "Hrvatska prihvatila zadacu europeizacije bosanskih muslimana" (u intervjuu "Le Figarou", rujan 1995.). Istina, kao sto je tim povodom u krscanskoj reviji "Kana" bio primijetio V. Martinac: "Nigdje se ne vidi je li bosanske Muslimane netko pitao hoce li to." No, "kvaka" svih "usrecitelja" bas je u tome da se "usreceni" nista ne pitaju.

Muslimane "izmislio" Tito.

Hrvatsko "europeiziranje" Bosnjaka golema je zadaca, koja moze poceti i tako da se "prerasuju" Bosnjaci koji zive u Hrvatskoj. Zauzvrat bi, posto svaki napredak kosta, ovdasnji Bosnjaci trebali nesto zrtvovati. Primjerice, svoj nacionalitet. Valjda je i to sto u Ustavu vise nema Muslimana, tj. Bosnjaka, jedna od cijena za to sto je, kako svojedobno rece dr. Hrvoje Sosic, Tudjman je BiH "poveo za rucicu" u UN i KESS. Po svemu sudeci, i Tudjman je sljedbenik uvjerenja da je Muslimane "izmislio" Tito. Ne ulazeci sada u etnogenezu, tj. politogenezu te nacije, samo recimo - mozda i jest. Medjutim, sigurno je da Hrvati, kao i Srbi, nisu oni koji trebaju, a i mogu, Bosnjake uvjeravati da su izmisljeni. Odnosno, Bosnjaci su danas "vjestacki" otprilike koliko i dvije susjedne im nacije. Ako bismo se igrali etnopsiho(pato)logije, moglo bi se reci da su kojekakva hrvatska omalovazavanja Bosnjaka - koji su, izmesu ostalog, zivi, "organski" remetitelji podjele BiH - reakcije na bosnjacko odbacivanje uloge krunskog zumbula u basti hrvatstva. Bosnjaci nisu pristali na, u proslom im stoljecu, namijenjenu ulogu, i sad se te "otpadnike", koji se nece s Hrvatima igrati po hrvatskim scenarijima, u nemalome dijelu hrvatstva omalovazava, pa djelimice i prezire. Pritom se Mladen Schwartz jos ukazuje kao umjerenjak. Naime, po nauku lidera Nove hrvatske desnice, "u ovom trenutku moramo dopustiti subjektivan osjecaj nekih muslimana koji drze da su oni nekakva posebna nacija", ali "doci ce vrijeme" kad ce i "hrvatski muslimani" - "ponovno biti Hrvati".

Bosnjacima se cak odrice pravo da jezik nazivaju svojim imenom. A i kako moze imati jezik nacija koje nema, cije se ime, i kad je rijec o Muslimanima u nacionalnom smislu, nerijetko pise s malim "m", ili se, s druge strane, izbjegava ih nazivati Bosnjacima? Bosnjaci nemaju jezik vec tzv. "jezik" ili samo "govor". Pitanje bosnjackog jezika je prigoda da i Hrvati nekome budu, eto, Srbi, u smislu jezicnih imperijalista. U dosadasnjem odnosu prema jeziku Bosnjaka pokazala se je nespremnost velikog dijela Hrvata da drugima ne odrice ono sto su donedavno i sami trazili - nacionalno ime jezika i svoju normu.

Kako citati posalice

U bratstvu s "izletima" na racun Bosnjaka i njihove domovine u politickim izjavama i postupcima, u novinarsko-publicistickim prilozima, u karikaturama... (hrvatskije: posalice) ukazuju se kao primjeri "diskretnoga", "finog" nacionalizma. Vicevi nisu "nevini" ni djecja literatura. Primjerice, ako se Karla Maya cita "ideoloski", slaze se slika Njemacke kao "bogomdane" prenositeljice bjelacke kulture, za razliku od engleskih i francuskih kolonijalista, koji su se prema crvenokoscima pokazali kao losi i slabi. Kao sto su A. Dorfman i A. Mattelart u knjizi "Kako citati Paska" ("How to Read Donald Duck", New York, (75), vrlo potkrijepljeno pokazali imperijalisticku ideologiju u Disneyevim crticima, ne mozemo li mi, takoser utemeljeno, mnostvo viceva na racun Muje i njegovih jarana (drugova) promotriti i kao svojevrsni meki nacionalizam, tj. hrvatski imperijalizam sitnog zuba? Zagrijavajuci se za rad na projektu "-avli i Hrvati" - kojim se nastoji dobiti sto ostrija, poglavito politoloska slika humora u Hrvata - autor ovoga clanka je izmesu brojeva "Vecernjeg lista" izdanih od ozujka do rujna 1996., slucajnim odabirom izdvojio njih deset. Rasclamba "Vica koji se prica", specijalizirane rubrike "Vecernjakove" humoristicke stranice, pokazala je da je Mujo (ili Mujica) nositelj radnje u 14 viceva, a Stef(ek) samo u sedam! Isti je razmjer i kod Mujinih i Stefovih pomagaca: Huso, Haso i Fata bili su glavni u ukupno osam viceva, Ero, Jozek i Frane u cetiri.
Bilo je cudno da Stef Nacionale na zagrebackom terenu gubi od Muje s 2:1. Stoga se u "revansu", po nesto izmijenjenim pravilima (ne analiziraju se slucajno odabrani brojevi napreskok, nego svi brojevi zaredom, u jednom kracem razdoblju), motrena 22 "Vica koji se prica", objavljeni u nedjeljnim brojevima "Vecernjeg lista" od 25. svibnja do 26. listopada 1997. Stef(ek) je u tom mini-istrazivanju bio junak 19 viceva, a Mujo (i kao Mujica) pojavljuje se u 13 navrata. Broncu ne bi osvojio Jura, Ive(k) ili neki treci lik hrvatskog imena, nego ona, za osam nastupa, pripada - Husi. Ako se Stefovom skoru pridruze humoristicke mikrostrukture u kojima su subjekti Bar(ic)a ili Stefov pajdas (drug) Jura; Baricin neimenovani suprug (u pravilu je to Stef); one iz cijeg se konteksta razabire da su Stef ili Jura skriveni vic-junaci... ukupno su 43 "stefizma". Dodamo li sest pojavljivanja "juznohrvatskih" likova, dakle Dalmatinaca i Hercegovaca, znaci da hrvatska momcad (i zenscad) nastupa u 49 viceva. S druge strane, u najcitanijim hrvatskim dnevnim novinama ukupno su 34 "mujizma", tj. mikrostrukture u kojima se pojavljuju Mujo (i kao Mujica), Fata, Haso, ili je iz konteksta (npr., spominje se Alija Izetbegovic) jasno da spadaju u tu skupinu.

Dugotrajna anestezija


Cinicno-politicki receno: cinjenica da na dva, eto, muslimanska, tj. bosnjacka vica ne dolaze ni tri s hrvatskim likovima, svjedoci ili o perfidnoj najezdi "zelene posasti", i to usred Zagreba, ili pak o svim pravima koje Bosnjaci uzivaju pod suncem hrvatskog neba. Pa sto ce Bosnjacima mjesto u Ustavu RH kad njihovi sunarodnjaci Mujo i Haso imaju osobito mjesto u hrvatskome popularnom humoru? Pitanje je retoricko, poglavito kad se vide rezultati koje su Mujo i Haso postigli u 16 brojeva "Kluba saljivcina", vic-rubrici "Moje sudbine". Ta "revija za zenu i obitelj" takoser izlazi u Zagrebu, ali je po sastavu citatelja (sve)hrvatskija od "Vecernjaka", cija je publika pretezno kontinentalna. Kad se, kao i pri analizi "Vecernjaka", od objavljenih viceva odvoje oni koje "nose" bezimeni muzevi, susjedi, pacijenti; one u kojima su junaci mali Ivica, Marica i ostala djeca; sv. Petar, teksaska udovica, seik, Rambo i ostala "egzoticna" lica, itd. - otkrivamo da su Mujo i Haso u "Mojoj sudbini" bolje plasirani od Stefa Nacionale! Naime, Haso je (anti)junak 13 viceva, Mujo 12, a Stef devet. Ostali hrvatski likovi, uglavnom regionalno oznaceni (Bracanin, Hercegovac...), pojavljuju se 14 puta. Nasuprot ukupno 23 "stefizma", zapravo "domagojizma", nalazi se 34 "mujizma", tj. viceva koja su na svojim plecima iznijeli Mujo, Haso, Huso, Suljo, Fata i Mujina mama! Na temelju istrazivanja (malog) uzorka vic-rubrika po jednoga visokotiraznog dnevnika i mjesecnika, Muju i druzinu moglo bi se proglasiti "cvijecem" hrvatskoga popularnog humora. A Mujo uopce nije Hrvat, pa ni Hrvat islamske vjere. "Mujizmi" su hitovi, zapravo vec evegrini, i usmenog smjehotvora; onoga na poslu, u kaficu ili na kucnim zabavama. U specificnim uvjetima itekako oznacenim ratom i svojevrsnom mladohrvatskom revolucijom (u kojoj su se u mnogocemu reaktivirale i nacional-koncepcije iz proslog stoljeca ili iz doba NDH), Muji je prisivena bivsejugoslavenska uloga (anti)junaka, koji se, da ne bude jednolicno, zna zvati i Hasom ili Husom.

Filozof H. Bergson zakljucio je kako smijeh zahtijeva "kratkotrajnu anesteziju srca". Doista, u svakom se vicu, da se postigne humoristicni (i osobito satiricni) uzitak, mora nanositi stanovita bol. No, sto ako je ta bol tako cesto na racun drugih, vanjskih, ili manjinskih, onih udaljenih od vlasti... - konkretno bosnjackih likova? U Hrvata se Mujo & jarani dozivljavaju kao domaci - da bi ih se napravilo budalama. Iz drugih viceva Stef i/li njegovi pajdasi izlaze kao (nad)mudri(telji), a gotovo je nemoguce naci humoristicne mikrostrukture u kojima su Mujo i/li Haso nekog "presli" - a da zrtve nisu Haso ili Mujo.


Goli rasizam


Vicevi koje Hrvati pricaju o Srbima zapravo ne govore o Srbima kao takvima, nego o tome sto Hrvati misle o njima - zapisano je u jednoj analizi ratnih viceva. Naravno, isto vrijedi i za viceve o Husi (Huseinu) i/li Sulji (Sulejmanu). Gledamo li u vicevima zapravo sredstvo za otkrivanje posredne istine o pogledima objavljivaca viceva, Mujo & jarani su povlasteni objekti hrvatskog podcjenjivanja. Na hrvatske viceve o Srbima i Bosnjacima, naravno, utjecao je rat. Na visem stupnju generalizacije: u vicevima, tim svojevrsnim prizmama, Srbi su predstavljeni kao, naravno, glupi, ali ipak opasni, a bosnjacki su likovi glupi - i jos gluplji. Srpski su likovi aktivni, makar kao lopovi, drugi su u pravilu pasivni.

Zanimljivo je da se ne objavljuju "zlocinacki" vicevi. S druge strane, u referatu na medjunarodnom skupu "Interkulturalnost versus rasizam i ksenofobija" (Beograd, svibanj 1997.), prof. Ranko Bugarski, ugledni jezikoslovac, izmedju ostalog je naveo "posebno grub primjer primitivnog, razgolicenog rasizma prerusenog u odoru etnickog vica", a na racun Bosnjaka koji ne jede prasetinu. Naime, u "Vecernjim novostima", najtiraznijem dnevniku u SRJ, objavljeno je i ovo: "Zasto je u Sarajevu zabranjeno jesti svinjetinu? Valjda zato sto je to u njihovim uvjetima pravi kanibalizam."

Osim toga, u dosadasnjem brzopoteznom istrazivanju nisam naisao na viceve u kojima je, eto, Stef zeznuo Sulju, kao Englez John Francuza Jeana. Ali, pronasao sam jedan slucaj da je Bosnjak "spustio" (ocito) Hrvatu. Elem, neki dubrovacki gospar zapita sugrasanina Husu: - Kako to gospar Huso sad govori da je Bosnjak, a pedest godista govori da je Hrvat?
Poslije uobicajene stanke, gospar Huso odgovori:
- Bilo ga je sram sto si ti onda mucio (sutio).

Inace, navedena mikrostruktura nije iz neke vic-rubrike, nego je iz jednog zapisa dubrovackog knjizevnika Fese Sehovica u splitskom listu "Dan".

Bez tabua

Mnogi "mujizmi" funkcioniraju kao slobodni prostor za, eto, oslobadjanje niskih strasti. Primjerice, usporede li se vicevi u kojima se pojavljuje Bar(ic)a, u prvima se moze reci sve "masno", gotovo da nema tabua, a glede potonje zene javljaju se kocnice. Zacijelo i stoga sto je Bara ipak jedna Hrvatica. Ili, u "Mojoj sudbini", objavljena su dva vica koji su dobar primjer razlike u vic-tretmanu Hrvata i Bosnjaka. Dosao Purger (Zagrepcanin) u goste Dalmosu (Dalmatincu). Purger zatrazi nesto za popit, a Dalmos rece (u prijevodu s dijalekta): "Drage volje, prijatelju, ali moj je dio rakije na dnu boce, a navise je dio mog oca". Na to ce Purger: "Ma, nema veze, imam ja slamku, potegnut cu s dna." Dalmos: "Dao bih ja tebi, ali sto cu kad otac ne da preko svojega!" Dva mjeseca nakon ovog vica, ista je rubrika ugostila daleko "tvrdji" vic o Sulji u gostima kod Hase. Kad su sjeli rucati, Suljo upita. "Zasto me ovaj tvoj pas stalno gleda?" A Haso ce njemu: "Uvijek tako gleda onoga tko jede iz njegove zdjele!" Doista ne bi bilo "politicki korektno" da se sazna da je, makar u vicu, neki Stipe (dalmatinska verzija Stjepana) nekome Stefu (zagorskom ili zagrebackom Stjepanu) napravio tako gadnu psinu. Valjda bi izmesu sjevernohrvatskoga i juznohrvatskoga brata moglo doci do rata.

"Glupi Haso i tupi Mujo"


Sretne Huso Muju: - Kud tako zuris? - U ljekarnu. Idem da mi daju nesto za glavu. - A, koliko mislis da ces dobiti za nju? (Vecernji list, V. 1996.)

Stoji Mujo na mostu iznad rijeke i jauce. Naidje Haso i upita ga: - Mujo, zasto se deres? Zar se nesto desilo? - Upao mi burek u rijeku! - kroz plac kaza Mujo. - Pa s cime je bio taj burek kad toliko places? - S bratom! (Moja sudbina, I. 1997.)

Smajo i Haso odlucili cijeli rat ostati u Bosni. Zene im kao izbjeglice otisle na more, pa se razgovaraju: - Je l', Smajo, sta ti mislis sto nase zene sada dolje rade? - Ja sam cuo da se jedne kupaju, a druge kurvaju! - Ma nemoj! A sta ti mislis, sto moja radi? - Pa zar mi nisi vec prije prico da tvoja ne zna plivati?! (Panorama, VIII., 1996.)


Dodje Haso na specijalisticki pregled. Kad je pregled bio gotov, lijecnik ustanovi da pacijent ima neobicnu anomaliju: imao je jedan zeljezni i jedan drveni testis. - Imas li ti, Haso, djece - upita lijecnik. - Imam dva sina - spremno odgovori upitani - jedan je Pinokio, drugi Terminator. (Arena, II., 1997.)

Stigli Mujo i Haso u Afriku na safari i prenocili usred pustinje. U neko doba noci Haso se probudi, spazi kraj sebe lava i povice. - Diz' se, Mujo! Pocinje crtani! (Moja sudbina, X. 1997.)

Sakrili se Mujo i Haso u bakin ormar. Dosli cetnici i pitaju baku: - Gdje su Mujo i Haso? - Nisam ih vidjela! »cetnici joj odsjeku lijevu nogu i ponove pitanje. - Ne znam, hrabro odgovori baka. »cetnici joj odsjeku i drugu nogu i odose. Mujo i Haso izlete iz ormara i kazu: - E bako, bako, u lazi su kratke noge. (Slobodna Dalmacija, VIII, 1994.)


- Huso, cuo sam da sudjelujes u pregovaranju. - Bolan, ja ti sudjelujem samo u prigovaranju. (Vecernji list, IX. 1997.)


Mirko Vid Mlakar

Izvor : Behar br.36/1998 g.

BiH je lijevo od rahatluka, a desno od selameta

Malo smijeha nije na odmet

I jos jednom Dziho

hahaha, mangupe