Nasilno Pokrstavanje Muslimana Plava i Gusinja

Autor Dr. Mustafa Memic

O pokrstavanju muslimana Plava i Gusinja pisali su Zivko Andrijasevic i Zoran Stanojevic " Pokrstavanje Muslimana", samo oni kao i mnogi drugi srspki istoricari sve ovo prikazuju kao drobrovoljni cin prelaska muslimana na pravoslavlje", preskacuci dogadjaje koji su tome predhodili, strijeljanje najuglednijih ljudi Plava i Gusinja, a onda i svih onih koji nisu htjeli da prihvate pravoslavnu vjeru.

Smatrao sam da se ne ne može pisati samo o pokrštavanju, a da se istovremeno, odnosno prethodno, ne objasni da je prije pokrštavanja izvršeno i masovno strijeljanje pripadnika muslimanske vjeroispovijesti. Strijeljanje je vršeno da bi se muslimanski narod prisilio da, navodno, dobrovoljno predje u pravoslavnu vjeru. Strijeljano je oko 7% ukupnog stanovištva,dijelom na osnovu provizornih presuda Kraljevskog vojnog suda, bez saslušanja i bez prava žalbe. Ljudi koji su strijeljani, pethodno su odvodeni masovno, u kolonama, na oko 20 km udaljenosti, odjeveni u svecana odijela i zakopavani plitko, da bi psi, kasnije, lahko pronalazili i unakazivali njihove leševe. Strijeljanja su vršena po okolnim brdima, gdje su vecim dijelom formirane masovne grobnice.

Oni koji su preživjeli obratili bi se tamošnjem muftiji za savjet, kako da sacuvaju goli život. Tada je muftija izdao Fetvu, kojom je dozvolio da preostalo muslimansko stanovništvo, radi spasa života, može privremeno prihvatiti pravoslavnu vjeru i u njoj ostati do momenta kada se pojave uslovi da se ponovo vrate na islam. Tu pojavu spomenuti autori Andrijaševic i Stanojevic prešutkuju a izvršeno pokrštavanje objašnjavaju "dobrovoljnošcu" onih koji su ostali u životu.

Kakva je ta dobrovoljnost bila u historijskim dokumentima objašnjeno je, da su gradjani, kada im je saopštena proklamacija kralja Nikole, da mogu prelaziti u vjeru svojom voljom i odlaziti u do tada zatvorene, džamije, ljudi su masovno trcali do obližnje rijeke, te su pijeskom i šljunkom trljali svoje tijelo dok im krv nije potekla, da bi oprali dijelove tijela koji su tokom pokrštavanja miropomazani.Nakon toga su trcali do najbliže džamije, svrstavali se u saffove i klanjali. Tu pojavu Andrijaševic i Stanojevic nazivaju dobrovoljnošcu i objašnjavaju da se kralj Nikola saglašavao sa izvršenim pokrštavanjem, navodno, vjerujuci da je pokrštavanje vršeno dobrovoljno. Odgovornost za izvršeno djelo se pokušavala prebaciti na lokalnu vlast u tamošnjim krajevima ciji je uticaj bio neosporan, ali uz zaštitu i odobrenje kraljevske vlasti, jer navodno nema pismenog dokaza da je pokrštavanje naredjeno, od strane kraljevske vlasti.

Sama cinjenica, da je tih dana naredbom ministra Vojnog suda formiran Kraljevski prijeki sud, koji je necasnim i svojevoljnim metodama donosio presude o masovnim strijeljanjima, sama po sebi govori. Prešutkuje se kraljeva naredba da se strijeljaju svi oni koji pokušaju da se prikriju ili pobjegnu bez privodenja sudu, iskorištena je od strane policijskih vlasti i pripadnika donjo-vasojevicke brigade da i bez saslušanja i privodjenja sudu strijeljaju i sve one koji odbiju da predu u pravoslavnu vjeru.

Dr.Bajram Redzepagic, rodjen u Plavu 23.11.1939.godine, doctor mediceniskih nauka, inace aktivno vojno lice, sa cinom potpukovnika, radio je u Vojnoj bolnici u Sarajevu, autor nekoliko romana, govoreci o ovoj problematici kaze.


Prvo su izvodili najuglednije ljude u kraju od njih trazili da predju na pravoslavlje, ali su svi kategoricki odbijali prelazak.Tako su mulla Sado Musić, Bilal-aga Šehović, Šeći Fero, Omeragić, i svi drugi uglednici redom rekli: “Mi smo muslimani; naša vjera je islam; mi vam ne smetamo; mi nećemo vaše crnogorske kape, mi pljujemo na njih; mi ostajemo muslimani…” Taj čas su pokošeni svi, njih dvanaestorica.


Crnogorske zle vlasti su natjerale narod da pišu molbe, da se kao navodno dobrovoljno krste. A sve to su pisali službenici crnogorske vlasti, koji su slali depeše velikim silama: Londonu, Parizu, Berlinu, Beču i Moskvi, pa čak i u Istanbul su stizale depeše, o navodonom dobrovolnjom pokrštavnju, pa su te velike sile mislile da narod stvarno želi pokrštavanje. Nakon toga je dosla gupa popova, njih 33 na čelu sa protom Šekularcem, i počeli su krstiti ljude. Nosila se voda, tamjan, prskali su ljude… Na silu su kršteni i mijenjana su im imena, Oni koji nisu htjeli bilii su svi postrijeljani. Naglašavam, da je dobroljno primio pravoslavlje samo mulla Hajro Bašić /pokršteno ime Balša Balšić /. On nije natjeran, dapače on je primio pravoslavlje korupcijom, za mito, i novac, dobio je čin majora, postao predsjednik Prijekog vojnog suda i kaznjavao smrću Plavljanje i Gusinjane koji nisu htjeli da prime pravoslavlje.

Istina je da su velike sile za zločin znale, ali tek onda kada su stradali katolički misionari i manja grupa protestanata, i kada je taj izvještaj došao papi na ruke. Tek tada je za tri dana taj zločin zaustavljen.

Kad su velike sile naredile istragu, knjaz Nikola je to zataškao, nije dozvolio da istraga siđe dolje do dna tih vojnih jedinica i žandarmerije koja je vršila zločine. Sve se to svelo na dva-tri čovjeka, s time, kako je tvrdio Marko za ‘Vrijeme’ objavljeno 1941. u Zagrebu, da je kralj Nikola zamolio serdara Avra Cemovića da prizna, da je njegova ideja bila pokrstavanje muslimana, da ce mu on kralj za uzvrat kada prodje frtutma, i pritisak velikih sila za istrzivanje zlocina 1913.godine, vratiti sva odlikovanja, ukljucujuci i cin serdara i da ce ga unaprijedit u cin generala.

Svim velikim silama je javljeno, da kralj Nikola i crnogorska vlast nemaju nista sa ovim zlocinima, vec da je to krivica jednog covjeka Avra Cemovica. I tako dok se Avro Cemovic sa dva pratioca vracao iz Cetninja u Berane, negdje izmedju Mojkovca i Mateseva ubijen je i bacen u jamu. Tako je istraga na terenu gdje se desio zlocin genocida u Plavu i Gusinju obustavljena. Zlocini su zataskani, a o njima se nije smjelo pisati.

Tek nakon objavljivanja mog romana Pustinjak, i to nakon 15 i vise godina počeli su da pišu ostali Dr. Mustafa Memić, Bašić, Hodžić. Ali naglašavam, da je istinu o Previju u to doba bilo jako teško objaviti. Moram reći da su mi recezenti iz romana izbacili sto stranica. Zatim štamparija kada sam naknadno pokušao da ih ubacim to nije dozvolila. Ali kada je zamjenik šefa štamparije Upravnog odbora otišao na godišnji odmor, ja sam preko našeg čovjeka koji ga je zamjenjivao, uspio ubaciti Previju u sklopu romana Pustinjak. Iza toga, kada je roman objavljen, mene su zatvorili šest mjeseci, skinut mi je čin, zaustavljeno napredovanje, ostao sam potpukovnika, sve do ratnih dana 1991.godine kada sam napustio JNA.

DEVET DECENIJA OD CRNOGORSKOG GENOCIDA NAD BOSNJACIMA I ALBANCIMA PLAVSKO-GUSINJSKOG KRAJA




Vise bih volio da nam ove historijske cinjenice vezano za genocid i pokrstavanja 1912.- 1913. godine u plavsko-gusinjskom kraju pojasni nas uvazeni bosnjacki intelektualc i historicar prof. dr. Smajo Cekic, koji je inace rodom iz plavsko-gusinjskog kraja, nego sto cu se ja samo povrsno dotaci ove teme koju bez sumnje svaki nas covjek nosi u srcu. Prof. Cekic je dobar poznavalac balkanskih prilika, posebno kada je u pitanju stradanje bosnjackog naroda, jer je cijeli svoj zivot posvetio na istrazivanju zlocina i genocida nad Bosnjacima Bosne i Hercegovine, Sandzaka i sire. Ovdje se moze uzeti kao razlog vise da uputim javni poziv prof. dr. Smaju Cekicu da izvadi svoj rad iz sehare o Sedmom genocidu i pokrstavanju Bosnjaka 1912. - 1913. i da ga konacno objavi (naravno ako je zavrsen). Dok meni kao autoru ovog teksta namjera je da podsjetim sve nas uz devedesetogodisnjicu od pocetka Prvog balkanskog rata, na genocid, pokrstavanja i ponizavanja Bosnjaka i Albanaca plavsko-gusinjskog kraja od strane tadasnjih crnogorskih vlasti i zulumcara od kojih se nikada nisu odrekli a kamoli pokusali da se izvinu za zlocin i genocid koji su pocinili nad neduznim nasim narodom.
Da, namjera mi je da podsjetim na Sedmi genocid nad Bosnjacima i Albancima plavsko-gusinjskog kraja koji je izvrsila crnogorska vojska 1912. i 1913. godine. Namjera mi je da podjsetim na Previju gdje su poubijani na najsvirepiji nacin 850 najcuvenijih Plavljana i Gusinjana. Namjera mi je da podsjetim na pokrstavanje preko 12 hiljada pripadnika Islama naseg kraja. Namjera mi je da ukazem na rusenje dzamija i drugih islamskih objekata, kao i skrnavljenju mezarja i mezarluka u nasem zavicaju. Namjera mi je samo da podsjetim na zlocin i zlocince. Namjera mi je da ukazem i podsjetim da ni zlocinci ni potomci zlocinaca nikada nisu iskazali ni djelic pokajanja, onog ljudskog, ako su ikad ista ljudsko imali u sebi, sto su napravili nad bosnjackim i albanskim narodom na meraji ispod Prokletija.
Doduse potomci zlocinaca opet su izvrsili zlocin i genocid nad neduznim bosnjackim narodom. Pa su nam tako priredili i Osmi, i Deveti i najzad ovaj najkrvolocniji Deseti genocid. Hocemo li ih jos zbrajati zavisi od nas samih i kako se budemo sjecali i podsjecali. Ako ne zaboravimo Zlocin i Zlocince nece nam se dogoditi nikada vise jedenaesti genocid, ali ako olahko budemo prolazili preko cinjenica, nazalost brojit cemo ih jos. Jer cetnicke kame su samo odlozene za neko drugo vrijeme za nevine bosnjacke vratove.
Pa, bujrum ako ste spremni na zaborav juce Previja, a danas Srebrenica!?




[color=#000000]
Ne bas ni tako davne 1912. godine (prije devet stoljeca) poceo je Prvi balkanski rat. Bas u to vrijeme poceli su se sklapati ugovori i savezi medju balkanskim i okolnim zemljama sa jednim ciljem kako poraziti i potisnuti Osmansku carevinu sa Balkanskog poluostrva. Tako je tim povodom sklopljen savez izmedju Srbije i Bugarske, zatim izmedju Grcke i Bugarske, pa i izmedju Srbije i Crne Gore. U svim tim savezima Rusija im je bila kao vodilja. Naravno njihov jedini cilj je bio kako se najefikasnije boriti protiv Osmanskog carstva koje je u to vrijeme bilo dosta uzdrmano, jer se tkivo pocelo razarati unutarnjim ne slaganjima, kao i odlucnost balkanskih zemalja da se bore protiv njih.
Najratobornija u to vrijeme se pokazala Crna Gora, koja je 8. oktobra 1912. godine, prva pocela sa ratnim dejstvima protiv Osmanskog carsta, dok su ostale balkanske zemlje postavljale razne ultimatume, pocev od raznih reformi do demobilizacije vojske sto je rukovodstvo Osmanske carevine odbilo, tako su ih napali jos Srbija, Bugarska 17. okt 1912., dok su Grci poceli izvoditi vojne operacije dan kasnije.
Osjecajuci zveckanje oruzja kao i sam pocetak Prvog balkanskog rata Bosnjaci kao autohton narod na balkanskim prostorima osjecali su veliku zebnju i strah, sta ce se najzad desiti sa njima. Kako se turska vojska povlacila tako je i crnogorska vojska zauzela Skadar i dio tadasnjeg Novopazarskog sandzaka. Tako je za nekih mjesec dana Osmanska carevina izgubila sve posjede koje jos u to vrijeme drzala na Balkanu: Novopazarski sandzak, Kosovo, Makedoniju, Albaniju…
I kako rekosmo, kako se Osmanska vojska povlacila tako su Bosnjaci i Albanci bili izlozeni raznim crnogorskim vojnim i paravojnim formacija. U tim dramaticnim trenucima tadasnja rukovodstva opcina gdje su Bosnjaci i Albanci zivjeli u namjeri da zastite stanovnistvo prisli su potpisivanju dokumenta sa kojima su pokazivali lojalnost tadasnjoj crnogorskoj drzavi i rukovodstvu sa kraljom Nikolom na celu. Tada se, po danas poznatom ‘srebrenickom pricipu’, razoruzalo kompletno bosnjacko i albansko stanovnistvo naseg kraja. Naravno oni nisu ni slutili da sve to sto su potpisali da ce ostati samo mrtvo slovo na papiru, a da ce se u stvarnost situacija razvijati drugim tokom, odnosno bolje reci onako kako budu zeljeli tadasnji crnogorski komadanti koji su ocito bili zeljni bosnjacke i albanske krvi.

Genocid i Previja

Tako je nakon zloglasnog crnogorskog terorisanja, pljackanja, paljenja, rusenja i ubijanja nad neduznim stanovnistvom tutinskog, mitrovackog, novopazarskog, rozajskog, bijelopoljskog i beranskog kraja, zloglasni krvolok Avro Cemovic, komadant crnogorske vojske sa svojim krvolocnim dobrovoljcima, zadojeni Njegosevom guslarskom 'istragaom poturica', probija se do plavsko-gusinjskog kraja. Znajuci da su Plav i Gusinje razoruzani i da ih nema vise ko stititi, prisao je krvolocnom planu pokrstavanja sa popom Sekularcem na celu. Pristupilo se nacelima "Cuius regio, illius religio" - ('Cija vladavina, onoga i vjera'). U ovom zlocinackom cinu pokrtseno je preko 12 000 pripadanika bosnjackog i albanskog stanovnistva. Oni koji nisu dozvolili da im se pop priblizi sa njima se zavrsavalo po kratkom postupku na lice mjesta. Tako se po sjecanju nasih starijih po mahalama, njivama, livadama i po Visitoru lezala tijela neduznih ljudi, koje nisu smjeli dirati po nekoliko dana tako da i oni zivi vide sta se desava od onih koji ne prihvate svetosavski krst.
Dok su na drugoj strani prisli drugoj metodi, tako su najistaknitiji Bosnjaci i Albanci iz svih plemena odvajani od svojih porodica i odvodjeni su sa bukagijama na nogama i lancima na rukama na Previju gdje se prislo metodi mucenja, izivljavanja, klanja i ubijanja neduznih ljudi samo iz razloga zato sto su odbili da prihvate svetosavlje. Po nekim historijskim podacima taj broj je 850 ljudi, dok po pricama starijih Plavljana ova bi brojka mogla biti veca za nekoliko stotina. Ja se necu igrati sa brojkama zato sto to nisu stabla pa kao bilo ili ne bilo jedno stablo sve jedno, ipak se radi o ljudima koji nisu htjeli ponizti bosnjacko i albansko, a prije svega i islamsko dostojanstvo pa makar i po cijenu zivota koji su im oduzeti na najsvirepiji nacin. Naglasavam, da ni do danas svim tim neduznim zrtvama Previje nije obavljena dostojanstvena dzenaza. Njihova tijela jos uvijek leze u grupnim masovnim grobnicama. Sva ovo dunjalucka istina je pokopana sa njima po dubokim previjskim jamama, dok se u Plavu i Gusinju o tome govorilo tiho da ih, ne daj Boze, ni duvari ne cuju. Bez sumnje oni zasluzju da se uvijek sjecamo njih i da ih spominjemo iz razloga zato sto su oni polozili svoje nevine zivote da mi budemo ono sto danas jesmo u vjerskom islamskom i nacinalnom bosnjackom identitetu. Naravno da svi oni zasluzuju da se obeljezi mjesto gdje su ih mracni umovi za necije interese likvidirali na najmonstruozniji nacin, a na nama je obaveza da to u skorije i sprovedemo.
Kada je u maju 1913. godine delegacija Bosnjaka i Albanaca iz plavsko-gusinjskog kraja otputovala na Cetinju, gdje su o svim desavanjima u proteklom periodu upoznali kralja Nikolu, koji je djelovao kao da je pao s neba i praveci se da nista ne zna sta se sve desavalo na sjeveru CG u proteklih nekoliko mjeseci. U svom tom bunilu naredio je da se ispita slucaj te da se svi pokrsteni slobodno vrate svojoj vjeri. I svi su se vratili Islamu, dok je istina zrtava na Previji za navijek pokopana sa njima.



Kulurocid, urbicid, etnocid..


Godine 1912. i 1913. osim genocidnih metoda unistavanja naseg naroda posebno su se unistavala kulturna i vjerska zdanja na nasim prostorima. Unistavali su kule, dzamije, mezarluke... Ustvari unistavali su ono sto je podsjecalo na Islam i islamsku arihitekturu. Brojne plemenske kule koje su davale posebnu sliku nasem kraju su nakon pljackanja unistene, spaljene, srusene. Mezarje kod plavske eknomije je unisteno, mada se i dan danas mogu primjetiti neki mezari. Zemljiste je naravno razgradjeno na njemu se napasa brezojevicka stoka, vjerujemo da ce Islamska zajednica imati snage da zastiti svoj vakuf od daljneg unistavanja i zatiranja.
Tada su ti isti pomraceni umovi srusli munaru i kube na tek sagradjenoj dzamiji "Sultaniji". Unistili su sve sto je dzamiju cinilo dzamijom, tako da je skoro osamdeset godina sluzila ne zna se ni kome vise. Od skole, preko policijske tamnice gdje su unistavnani oni koji nisu unisteni u genocidnom pohodu '12, '13, '19... zatim, vatrogasna ustanova i tsl. Ali, eto opet hvala Allahu dz.s., "Sultanija" se danas poput feniksa uzdize i opet njena vitka munara para nebo nad Plavskim jezerom i to zahvaljujuci donatorima potomaka onih koji su likvidirani po Previji, Plavu i Gusinju, a svakim danom sve vise lici na "Sultaniju" prije rusenja.
Skolu "Ruzdiju" su dali drugim gradskim ustanovama da je koriste, isto tako su i njoj promijenili vanjski i unutarnji izgled kako bi izgubila znacaj upotrebe kao vjerske islamske skole. Eto i ona je od nedavno vracena vakufskoj zaduzbini.
Sva ova desavanja unijela su veliku dozu nepovjerenja prema vlastima u Crnoj Gori. Sigurnost im niko nije mogao garantirati, a vrsene su i razne presije da se isele sa svojih ognjista. Tako su na stotine porodica odlucile da napuste svoja prelijepa imanja i sa zavezljajima u ruci potraze utociste u dalekoj Turskoj. "Istraga poturica" se nastavlja?!


Esad R. KRCIC