Pouchne Islamske priche - Hikaje

Allah te nagradio ukhti. Bash sam ovo pomenula juche.

“Svako živo biće će smrt okusiti, i Nama ćete se poslije vratiti.”
(Kur’an, sura Pauk, ajet 57.)
* * *

Kralj i Melek smrti


Vehb ibn Munebbeh kazao je slijedeću priču. Odluči kralj jednom običi svoje kraljevstvo. Naredio je da mu se donese otmjena odjeća ali mu se ne svidi te je vrati iščući drugu. Tako je tražio novu i novu sve dok mu ne donesoše onu koja mu se najviše svidi.

Potom naredi da mu dovedu konja. Predivan konj bi doveden al' mu se ne svidi te mu dovodiše jednog po jednog dok ne izabra najboljega. Zajaha ga.

Prokleti šejtan raspalio je oholost i taštinu u njemu te kralj odjaha gordo, u pratnji dvorana, pomoćnika i oružnika; bijaše to veličanstvena svita. Al' kralj ih previše omalovažavaše da bi na njih pažnju obraćao.

Jašući, kralj naiđe na ostarjeloga čovjeka, obućenoga u dronjke, koji ga pozdravi al' mu kralj ne otpozdravi. Nato, starac prihvati uzdu konja. Kralj na to pobijesni i prijeteći reče mu: “Nosi se! Kako se usuđuješ držati uzde moga konja!”

Starac odgovori: “Imam nekog posla s tobom.” Kralj odgovori: “Strpi se dok se vratim i sjašem; tada ću te moći saslušati.” “Moram ti nešto sada reći”, starac reče i snažno povuće uzdu i prekide je. “Šta hoćeš?”, upita kralj. Starac odgovori: “To je tajna, moram ti šapnuti na uho.” Kralj se pognu a starac mu reče: “Ja sam Azrail (melek smrti), došao sam uzeti ti dušu.”

Kralj, naravno, problijedi: “Možeš li mi dati malo vremena, da odem kući, susretnem svoje ljude i organiziram oproštaj?” Melek odgovori: “Ne, neće ti se dati vremena. Nikada više nećeš sresti svoje podanike.” Rekavši ovo, melek mu uze dušu iz tijela te se kralj sruši na tle poput klade.



Pobožni čovjek i Melek smrti


Nakon toga, Melek smrti ode jednome mu’minu (vjerniku) koji se takođe spremao na putovanje. Azrail mu nazva selam a ovaj mu odgovori. Potom Melek reče: “Želim ti nešto šapnuti na uho.” Pa mu reče: “Ja sam Azrail, melek smrti.” Čovjek reče: “Dobro mi došao! Allah te blagoslovio! Jer napokon si došao, a toliko te čekah. Od svih osoba koje su daleko od mene tebe najnestrpljivije očekivah.” Melek reče: “Idi i dovrši stvar zbog koje si namjeravao poduzeti putovanje.” “Radije bih susreo mog Allaha, radije to nego bilo šta na svijetu!” Melek odgovori: “Izaberi sebi bilo koje stanje u kojemu želiš da te smrt zadesi i tada ću ti uzeti dušu.” Čovjek na to reče: “Prepuštam to tebi.”

“Naređeno mi je da te poslušam, da uradim kako ti narediš”, reče melek. “E kad je tako, dopusti mi da uzmem abdest i da zanijetim (nakanim) namaz; kada se spustim na sedždu mome Gospodaru, uzmi mi dušu.”

Tako, pobožni čovjek klanjaše, spusti se na sedždu a duša mu napusti tijelo.



Ibrahim, alejhisselam, i Melek smrti



Tako je strašan izgled Azraila, alejhisselam, kada dođe nevjernicima uzeti dušu da ni najjači čovjek to ne može izdržati.

Prenosi se da je hazreti Ibrahim, alejhisselam, zamolio Azraila, alejhisselam, da mu se pokaže u liku u kojemu dolazi nevjernicima uzeti dušu. Azrail ga upozori da to ne može ni najjači čovjek podnijeti ali Ibrahim, alejhisselam, na tome insistiraše.

Melek mu reče da se okrene te hazreti Ibrahim to i uradi. Potom reče: “Sada pogledaj”, i Ibrahim, alejhisselam, se okrenu. Kada je vidio – najstrašnijega diva, poput neke figure u crno odjevene, tamne, dugokose, nakostriješene, odvratnoga osmijeha s vatrom koja šiklja iz usta i nosa.

Ibrahim, alejhisselam, ne mogaše to izdržati te se onesvijesti. Kada se povratio, Azrail, alejhisselam, uze svoj prirodan oblik. Hazreti Ibrahim reče: “Makar i ne bilo drugih razloga za strah, sam susret s Azrailom za nevjernike je dovoljna kazna.”

Potom Ibrahim, alejhisselam, zatraži od Azraila, alejhisselam, da mu se pokaže u liku u kojemu se javlja vjernicima kada im dođe uzeti duše. Nakon što mu se Azrail, alejhisselam, pokaza, hazreti Ibrahim reče: “Kada ne bi bilo drugoga razloga za radost, vjernicima je susret s Azrailom, alejhisselam, dovoljna nagrada.”



Posjeta Meleka smrti za vrijeme žalosti



Hasan Basri veli: “Kada osoba umre a njeni se ukućani okupe i počnu stenjati i plakati, Melek smrti stane na vrata i kaže im:

‘Nisam ga otkinuo od njegovih najdražih (već je pojeo sve svoje porcije na Ovome svijetu), niti sam mu skratio život. Naređeno mi je da u ovu kuću dolazim i uzimam ukućanima duše jednu po jednu sve dok niko živ ne ostane.’ ”

Hazret Hasan Basri kaže: “Tako mi Allaha dragog, kada bi oni koji tuguju mogli tada vidjeti Meleka smrti i čuti šta priča, zaboravili bi preminuloga i zabrinuli se za sebe.”



* * *



Aiša, Allah s njom zadovoljan bio, pripovijeda: “Bila sam pokraj Allahovoga Poslanika, alejhisselam, kada je umirao. Uzimao je vodu iz čaše i vodom potirao lice govoreći: ‘Gospodaru moj, pomozi mi u smrtnim mukama.’ “

(Predaju bilježi Imam Tirmizi)

MashAllah dobre price.
Sestro, mozesli navesti izvor ovog teksta? halali
jer melek ''Azrail'' je po ispravnom melek Maut, i u sahih predajama se tako i spominje.

Nema veze.. to se i meni cesto desi!
Sebi sacuvam i onda kada citam nemam poima odakle mi

Masha'Allah , Allah te nagradio seko

Bogati amrikanac

Dosao je jedan sejh u ameriku da odrzi predavanje muslimanima, pa kaze kad smo obavili namaz u mesdzidu, prije predavanja dosao nam je jedan mladic musliman sa jednim covjekom koji nije klanjao sa nama, pa sam upitao mladica muslimana, ko je ovaj covjek, pa mi je odgovorio:" Ovo je jedan amerikanac koji zeli da izgovori sehadet, hoce da primi islam". Onda sam ja rekao: "MashaAllah, to je dobro, ali mozeli prije toga da nam isprica kako je dosao do istine." Pa je mladic musliman poceo da prica: "Ovo je bogatas, covjek koji ima svoje tvrtke, koji ima svoje firme u americi.

Ja sam bio kod ovog covjeka u njegovoj kuci, koja je sva od stakla, cija je jedna strana na moru druga na kopnu, a u njoj ima sve sto se na dunjaluku moze pozeljeti, medjutim on nije bio srecan. Jednog dana dosao je na moje radno mjesto, a ja radim u njegovoj firmi, i zatekao me je da perem noge u toku abdesta, pa me je upitao: "Sta to radis, zasto peres noge na radnom mjestu?" Pa sam mu rekao da sam se abdestio, da sam oprao ostale dijelove tijela i da su ostale jos noge. "A sta je abdest?" - upitao me je, pa sam odgovorio da je to ciscenje prije namaza. "A sta je namaz? -"To je molitva". "Kome?" - upita. "Allahu" odgovorih. "A ko je Allah?"

Onda sam mu govorio o Allahu i islamskim propisima, pa je rekao: "Cudno je to, ja te uvijek zateknem srecnog, kad god dodjem ti si zadovoljan i trijezan, nikad nisi pijan. Objasni mi zasto je to tako?" - Pa mu odgovorih: "Sto se tice toga da sam uvijek trijezan, Allah swt nam je zabranio alkohol, hoce da budemo svijesni ljudi, da iskoristimo razum za ono za sto ga je Allah swt stvorio. A sto se tice da sam srecan ja cu ti spomenuti hadis od poslanika Muhammeda saws u kojem kaze: " Cudna je stvar mumina, njemu je uvijek dobro, ako ga zadesi dobro on zahvaljuje Allahu i dobro mu je, a ako ga zadesi kakav musibet, on se strpi (nadajuci se Allahovoj nagradi) i opet mu je dobro i nije tako niskim osim sa muminom". Pa me upita : "Bili ja bio srecan ako bi primio islam, ako bi radio to sto ti radis?" - "Bi, tako mi Allaha" - odgovorih mu.

Evo okupao je se i dosao je u mesdzid da izgovori sehadet." Kada je poceo da izgovara sehadet, ljudi su gledali u njega, a on je poceo da se grca od suza. Plakao je tako da su ljudi dosli oko njega da ga tjese, da ga bodre, medjutim rece im sejh: "Pustite ga da se isplace". Kada je se isplakao i zavrsio, rece sejh: "Pitajte ga zasto je plakao." pa amerikanac odgovori: "Kada sam izgovorio sehadet, osjetio sam da mi se prsa sire i osjetio sam zadovoljstvo sa sehadetom."

Covjek koji ima ogromno bogastvo, koji moze imati sve sto pozeli, ali dusa se ne smiruje osim sa istinom. Rekao je Allah swt u Kur'anu: " Onaj koji okrene glavu od knjige Moje (Kur'ana) taj ce teskim zivotom zivjeti, i na Sudnjem danu cemo ga slijepim ozivjeti."

Sa predavanja: "Muslimanska porodica na zapadu" - Abdussamed Busatlic

Transkript audio snimka wasijjeta bivšeg vođe mudžahida u Čečeniji, Hattaba, sinu Salihu. Napisan je kada je Salih imao tri mjeseca.

Poruka vođe mudžahida svom sinu

Savjet tebi, o Salih, iz zemlje džihada, Čečenije. Historija Islama na svojim stranicama nije zabilježila djela osim djela onih koji su bili prema Allahu iskreni, onih koji su svoje riječi sproveli u djela i bili prvi na borbenim linijama. Vjeruj mi sine da je dirhem zaokupio obožavaoce ovog svijeta, koji obožavaju zapad.

Zaokupio ih je time da rade samo da bi ga zaradili, da bi zaradili svoju platu, a ono što je kod Allaha – bolje je. Tako generacije za generacijama prolaze u mrtvilu svakodnevnog života, koji se ne razlikuje od životinjskog – ustanu ujutru, doručkuju, odu na posao, ručaju, vrate se kući, večeraju i spavaju – bez cilja. Vjeruj mi, o Salih, sa svim svojim ljudskim sposobnostima koje su im date, njihov životni cilj je zarada novca i rasipanje, tako da problemi nikada, nikada ne prestaju - problemi na poslu, problemi sa ženom, djecom, kućom, i taman kad riješe jedan problem – pojavi se drugi. Oni riješe deset, a pojavi se dvadeset drugih problema, život se završi, a problemi ne prestaju.

Danas muslimana ima u velikom broju u svim društvenim djelatnostima – ima ih učenjaka, studenata, inžinjera, zanatlija, trgovaca, ali je mali broj njih koji su vojnici tewhida i džihada. Nevjernički narod je plašljiv, i potreban je samo posljednji udarac da se on dokrajči, čime bi Allah upotpunio Svoju blagodat nad muslimanima današnjice – nisam rekao nad Poslanikom, sallallahu `alejhi we sellem, ashabima i onima koji su ih slijedili. Dakle, kako je moguće da najsiromašniji narod na Zemlji uništi srce Rusije u samoj Rusiji?! Da nisam bio živ da vidim taj narod, ne bih vjerovao da je to moguće.

Vjeruj mi, o Salih, možeš izabrati način svoje smrti, a Allah najbolje zna kada i gdje će to biti. Tragaj za smrću, doći će ti život. Pouzdaj se u Allaha i vjeruj Allahu jer narod danas vjeruje u Allaha, ali sumnja da će mu Allah dati pobjedu. Uvijek je sumnjičav. Avioni i tenkovi Allahovih neprijatelja su mu usadili strah još od Zaljevskog rata.

Zbog Zaljevskog rata je narod izgubio nadu u pobjedu muslimana nakon što je bio stekao zbog pobjede muslimana u Afganistanu nad sovjetima. Sile Istoka i Zapada su bile osramoćena silom onih koji su vjerovali u Allaha, pa su zato sile Zapada došle na muslimansku zemlju, a uloga Arapskog zaljeva je bila da preplaši ummet Muhammedov, Saddamom, koji nije poražen kao ni njegova vojska. Tada je Zapad postao poput zvijeri koja masakrira muslimane i ispija muslimanska dobra, a prirodni resursi su im već osamnaest godina povodom za rat, i to se nastavlja.

Salih, ti ćeš živjeti sam, umrijeti sam, i bićeš proživljen sam. Put je dug a opskrba je mala, zato uzdigni svoje stepene kod Allaha svojom bogobojaznošću i džihadom na Allahovom putu jer je to sreća ovoga i onoga svijeta. Dragi moj sine, ti si sada mali, ali inšaAllah, mi smo otvorili put tebi, i onima poput tebe, pripremili vas i podučili onome što naši roditelji nisu podučili nas. Zato je u vašoj generaciji nada za Ummet, zato se najprije pouzdamo u Allaha, a potom u vas.

Žalosno je ono što ću ti reći najdraži moj sine, a to je da je današnja omladina rob šejtanu – TV, muzici, fudbalu, autima... Čuvaj se se toga da tvoja smrt bude beskorisna, i traži od Allaha da ti podari sretan završetak. Šehadetom dostižeš u društvo čistih, Poslanika, sallallahu `alejhi we sellem, ashaba. Šehidi su sa poslanicima i onim iskrenim.

Voljeni moj sine, moli Allaha da dođeš u zemlju džihada. Tvoje rodno pleme je uništeno iako su se oni borili za svoju vjeru časno, do samog kraja. Polovina njih je otišla u borbu, među kojima je i tvoj otac, a druga polovina je dijelom u zatvorima, a dijelom u kaburovima; šehidi inšaAllah. Oni su bili prvi koji su zahtijevali Šeri`at u Dagistanu. Nikada neću zaboraviti kada ih je neprijatelj okružio sa četiri strane, njihovi gradovi su bili uništeni. Tada smo se pridružili vojsci tewhida tražeći pobjedu; tada smo bili svjedoci takvih bitaka kakvih ja u svom životu do tada nikada nisam vidio, i tada smo neprijatelja potukli do nogu.

Dok si još uvijek bio u utrobi svoje majke, u Čečeniji su avioni spaljivali zemlju i sve što je bilo na njoj. Zahvali Allahu što si čuo zvuke metaka i eksplozija u majčinom stomaku dok je ona bježala s jednog mjesta na drugo.

Miljeniče moj, nemoj se zanositi snovima o životu u luksuzu, sreći i miru, jer će te ponijeti vjetar nevjerničkog života. Idi stopama svo oca i izaberi život časti i ponosa, prije nego li budeš bačen u zatvore kufra i prije nego prijatelji tvog oca i oni koji su s njima budu uhvaćeni, a ti nisi daleko od njih niti si od njih bolji. Donesi tu važnu odluku u svom životu i istraj na njoj, vjeruj u Allahovu pobjedu i neslušaj „ovo i ono“, i ne zapitkuj puno.

Stoga, traži znanje, i pamti Allahovu knjigu dok si još uvijek mali, a onda se pripremi i kreni u džihad na Allahovom putu.
Sine moj, ne znam da li ćemo biti zajedno na ratištu – ti kao komandant, i ja kao vojnik tvoje vojske, pojeći žedne i previjajući ranjene, ili ćeš biti sam a ja u kaburu.

Ovo je savjet borca svom vođi – budi mi sin koji je ustrajan u dobročinstvu, pravedan i pošten. O Salih, upućuj dovu Allahu za mene, jer to je jedno od djela, kao što je rekao Poslanik, sallallahu `alejhi we sellem, koje ne prestaje smrću čovjeka.

Molim Allaha da te zaštiti i pomogne ovu vjeru na svakom mjestu; da te opskrbi iz Svojih nepresušnih riznica; da ne dopusti da te ponize, i podari ti šehadet koji je u potpunosti u ime Allaha Plemenitog; da budeš šefadžija na Sudnjem danu svom siromašnom ocu i majci; nek Allah poveća tvoj ponos i snagu protiv nevjernika. Allahu ekber! Tvoj otac, Hattab.

za Haretovu dušu...

Što za moju dušu?

pa ovaj prethodni post.Haj da ne začatavamo

eko87 (citat):

pa ovaj prethodni post.Haj da ne začatavamo

Čat? Šta ono bi čat?

Citat :

Jednog dana, tokom dzume namaza, oko 1000 okupljenih ljudi je bilo iznenadjeno kada su vidjeli da ulaze dva covjeka, od glave do pete obuceni u crnu odjecu i noseci mitraljeze. Jedan od njih je rekao: a Onaj ko zeli da primi metak radi Allaha, neka ostane na svom mjestu.
Odjednom, skup se razisao, a od 1000 ljudi, oko 20 je ostalo na svojim mjestima. Covjek koji je govorio, skide svoju kapuljacu, pogleda imama i rece: "U redu je, rijesio sam se licemjera. Sada mozes poceti a zatim su se dva covjeka okrenula i izasla.

Fin text samo treba naglasiti da se ovo nije stvarno zbilo . Meni je malo glup u kraju:'Dva chovjeka se okrenula i otishla" Nisu ostali klanjati Dzumu namaz a "rijeshili" su se "licemjera"!

Može biti da je u tome poenta hićaje.

Losh pokushaj sastavljanja priche. No, da ne kvarimo temu....

Jedan od šejhova iz Rijada je pričao: "Otišao sam radi potrebe u jednu arapsku državu, i nakon što sam brzo završio svoju potrebu (ostao sam samo jedan dan) vratio sam se na aerodrom pripremajući se za povratak. Bio sam mnogo umoran od ovog putovanja. Kada sam došao na aerodrom, okretao sam se desno i lijevo, ne bi li vidio mesdžid u kojem bi klanjao nastupajući namaz. Pronašao sam ga i otišao do njega. Spustio sam se u mesdžidu i odmah od umora zaspao. Međutim, ubrzo pred samo nastupanje podne namaza, probudio me je glas mladića u mesdžidu. Klanjao je i plakao u namazu. Umor me ponovo svladao i ja sam zaspao. Nakon kratkog vremena, mladić mi je...

prišao, probudio me za namaz i upitao: „Možeš li spavati?“ Rekao sam: „Da“, a mladić mi je uzvratio: „Ja ne mogu ni da spavam, a niti da jedem!“ Rekao sam mu: „Hajde da klanjamo, a Svevišnji Allah će dati ono što je već odredio.“ Prišao sam mu nakon namaza i upitao ga: „Šta je s tobom?“ Odgovorio mi je: „Ja sam iz bogate porodice. Sve što bih poželio od imetka, skopocjene odjeće, luksuznih auta, imao bih. To mi je bila svakodnevnica. Takav život mi je bio dosadan i monoton, pa sam odlučio da otputujem u druge zemlje. Razmišljao sam gdje bih to mogao otići a da me niko ne prepozna, pa sam eto došao u ovu zemlju na čijem se sada aerodromu ja i ti nalazimo.

Nisam namjeravao činiti nemoral i razvrat u ovom mjestu, već, malo se zabavljati i odmarati.“ Međutim, mladić je upao u loše društvo koje ga se nije okanilo sve dok ga nisu naveli da počini nemoral s jednom od razvratnih djevojaka. Prvi put je počinio blud! Rekao je: „Kamo sreće da su mi uzeli sav novac?! Odveli su me u nemoral! Srušili su moju vjeru!“

Rekao sam mu: „Proučit ću ti kur'anski ajet pa ga poslušaj.“ Proučio sam mu Allahove, subhanehu ve te'ala, riječi koje u prijevodu imaju značenje: „ Reci Mojim robovima koji su se prema sebi ogriješili: 'Ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će sigurno sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv. '“ (Prijevod značenja Ez-Zumer, 53.) Mladić, pokajnik, je uzvratio: „Allah će svima oprostiti osim meni! Zar me ne čuješ?! Počinio sam blud!“ Zatim me je upitao: „Jesi li ti ikada počinio blud?“ Odgovorio sam: „Ne, tako mi Allaha!“ Mladić je rekao: „Ti onda ne možeš da shvatiš težinu grijeha kojeg sam ja počinio!“

Najavili su let kojim bismo se trebali vratiti za Rijad. Uzeo sam od mladića njegovu adresu, poselamio se s njim i otišao. Bio sam ubjeđen da će ga njegov grijeh „peći“ dan ili dva i da će ga nakon toga zaboraviti. Međutim, nekoliko dana nakon našeg povratka u Rijad, on me je nazvao. Dogovorili smo da se nađemo. Zaplakao je čim me je opazio. Kada sam mu prišao, rekao mi je: „Tako mi Allaha! Otkako smo se rastali, nisam spavao osim malo!Šta da kažem Allahu na Dan kada me upita i kaže mi: 'Robe Moj, počinio si blud!' Reći ću: 'Da, počinio sam blud i ovim svojim dvjema nogama išao sam do mjesta bluda.'“

Rekao sam mu: „Smiri se, Allah je milostiv, oprostit će ti tvoj grijeh, inšaAllah.“ Na to mi je mladić uzvratio: „Ovime nisam namjeravao da te posjetim, već da se oprostim s tobom. Možda te sretnem u Džennetu, ako nam se Allah smiluje!“ Upitao sam ga: „Gdje namjeravaš da ideš?“ Rekao je: „Idem do kadije. Priznat ću mu svoj grijeh kako bi se Allahov propis izvršio nada mnom!“ Rekao sam mu: „Jesi li ti lud?! Zar si zaboravio da si oženjen?! Zar ne znaš da je propis za blud oženjenog da se kamenuje do smrti?!“ Rekao je: „To je mnogo lakše po mene, nego da ostanem bludnik i da kao bludnik sretnem svoga Gospodara, neočišćen Njegovim propisom!“

Rekao sam: „Boj se Allaha! Sakrij svoju sramotu! Ne sramoti svoju porodicu!“ Rekao mi je: „Niko od njih me neće moći spasiti Vatre, a ja želim da se spasim Allahove, subhanehu ve te'ala, kazne.“ Nisam znao šta da učinim. Uzeo sam ga za ruku i rekao mu: ”Poslušaj me u jednom.“ Rekao mi je: „Traži šta god hoćeš od mene samo me ne odvraćaj od kadije!“ Rekao sam mu: „Hajde da nazovemo jednog od velikih i poznatih učenjaka, pa ako on kaže da ideš do kadije, ja ću te odvesti do kadije, ali ako kaže da ne ideš, onda ti ne preostaje ništadrugo do da ga poslušaš.“ Pristao je.

Nazvali smo jednog od velikih učenjaka i on je rekao da mladić ne ide do kadije. Međutim, mladić je očekivao drugi odgovor, pa je zbog toga, poslije, mnogo zvao i kontaktirao ovog šejha pokušavajući dobiti od njega drugi odgovor. Govorio mu je: „Šejhu, boj se Allaha! Ja ću se na Sudnjem danu objesiti o tvoj vrat i reći: 'Gospodaru moj, doista, ja sam htio da priznam svoj grijeh kako bi se nada mnom sproveo Tvoj propis ali me je ovaj šejh odvratio od toga!“

Ubrzo je nastupao hadždž pa sam mu predložio da zajedno idemo na hadž. Odbio je i rekao da bi želio sam obaviti hadž. Kada su se hadždžski obredi završili i kada smo se vratili u Rijad, sreo sam ga irazmjenio s njim utiske s hadždža. Rekao mi je da je išao sam na hadždž. Sve hadždžske obrede od Mine, Muzdelife, Arefata, mjesta gdje se bacaju kamenčići obilazio je pješice, na svojim nogama,nadajući se da ga Svevišnji Allah pogleda tako uprašenog i smiluje mu se. U toku hadždžskih obreda ponekad bi govorio: „Bojim se da Allah, subhanehu ve te'ala, zbog moga grijeha ne oprosti ovim ljudima oko mene.“, a zatim bi govorio: „Ili možda mi Allah zbog ovih ljudi oprosti!“

Moja veza se s njim dobro učvrstila. Posjećivali smo se. Poslije hadždža, mladić je naučio napamet cijeli Kur'an. Jedan dan je postio a drugi iftario. Sreo sam jednog od šejhova i ispričao mu mladićev slučaj: njegovo kajanje za počinjeni grijeh, njegov post, noćni namaz, hifz Kur'ana. Šejh mi je rekao: „Možda, upravo taj njegov grijeh bude razlog njegovog ulaska u Džennet. Možda sljedeći ajeti govore i o njegovom slučaju: „I oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji, one koje je Allah zabranio, ne ubijaju, osim kada pravda zahtijeva, i koji ne bludniče; - a ko to radi, iskusiće kaznu, patnja će mu na onom svijetu udvostručena biti i vječno će u njoj ponižen ostati. Ali onima koji se pokaju i dobra djela čine, Allah će njihova loša djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je.“(Prijevod značenja El-Furkan, 68-70.)

Kada sam čuo ove ajete, začudio sam se samom sebi. Kako ih se nisam odmah sjetio. Požurio sam
do mladićeve kuće - ili dvorca njegovog babe - kako bih ga obradovao ovim Kur'anskim ajetima. Rekli su mi da je u mesdžidu. Zatekao sam ga u mesdžidu kako uči Kur'an. Rekao sam mu: „Imam za tebe dobru vijest!“ „Koju?“, upitao je, a ja sam počeo da mu učim Kur'anske ajete. Kada sam došao do riječi: „i koji ne bludniče“, zgrčio se kao da sam ga nožem u srce ranio. Kada sam završio s učenjem Kur'anskih ajeta, zagrlio me, poljubio u glavu i rekao mi: „Tako mi Allaha, naučio sam napamet Kur'an, ali kao da prvi put čujem ove ajete.“

Muezzin je proučio ezan za jaciju namaz. Čekali smo imama i ikamet da klanjamo namaz. Međutim, imam nije došao, pa je prijatelj, pokajnik Ahmed, pristupio imamovom mjestu i predvodio nas u namazu. Na prvom rekatu, nakon proučene Fatihe, počeo je da uči kur'anske ajete: „I oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju ...“ Ali kada je stigao do riječi: „Ali onima koji se pokaju“, zaplakao je i nije mogao da ih prouči, pa je otišao na ruku.

Ponovo na drugom rekatu, nakon Fatihe, učio je iste ajete iz želje da ih u potpunosti prouči, međutim, kada je stigao do riječi: „Ali onima koji se pokaju“, ponovo je zaplakao, stao i nije mogao da ih prouči. Zatim je otišao na ruku i završio namaz plačući. Tako je potrajalo njegovo stanje sve do jednog dana, sve do petka nakon jacije namaza. Nazvao me je neki čovjek. Predstavio se kao otac mog prijatelja Ahmeda. Tražio je od mene da hitno dođem do njih. Pohitao sam žurno. Brinuo sam se za Ahmeda.

Kada sam došao do njihove vile, babo me je već čekao pred vratima. Upitao sam ga: „Šta se desilo?“ Rekao mi je: „Tvoj prijatelj Ahmed, traži halala od tebe i nada se susretu s tobom u Džennetu. Poslije akšam namaza otišao je do svoga Gospodara!“ Babo je briznuo u plač. Polahko sam ga smirio. Uveo me je u sobu gdje je Ahmed ležao. Bio je prekriven platnom. Otkrio sam mu lice a iz njega je zračilo svjetlo. Sjajilo je više nego kada je bio živ. Na licu mu se vidio osmijeh, sreća i zadovoljstvo.

Ahmedov babo me je upitao: „Šta se desilo s mojim sinom? Otkako se vratio s putovanja nije više onaj. Promijenio se. Njegova žena, snaha je pričala da noću nije mogao da spava. Ako bi i zaspao to bi bilo na tren. Budio bi se i prevrtao.“ Obavjestio sam ga šta se desilo njegovom sinu na putovanju, a zatim, upitao sam ga o Ahmedovoj smrti: „Kako je preselio?“

Babo je pričao: „Kao što znaš, moj sin Ahmed, jedan dan je postio a jedan iftario. Danas je postio. Ostao je u mesdžidu poslije ikindije u želji da provede i potrefi trenutak u kojem se dova petkom prima. Kada se približilo vrijeme iftara, zvao sam ga da dođe kući i iftari, ali mi je on odgovorio: 'Oče moj, osjećam nekakvu sreću i zadovoljstvo. Imam nekakav lijep osjećaj pa me ostavi sada ovdje.' 'Dobro, kako ti želiš', rekao sam i donio mu iftar u mesdžid. Prišao sam mu nakon namaza i rekao da ide kući da večera kako treba, a on mi je odgovorio da u mesdžidu osjeća veliki rahatluk i da će nam se pridružiti poslije jacije namaza. Rekao sam mu: 'Dobro, neka bude kako ti želiš.'

Međutim, kada sam došao kući, osjetio sam nekakvu zebnju u srcu, pa sam poslao mlađeg sina do mesdžida da vidi gdje je Ahmed. Mlađi sin je otišao i brzo se vratio govoreći kroz plač: 'Baba, baba, brato Ahmed ne odgovara na moje riječi.' Požurio sam do mesdžida i našao svoga Ahmeda u uglu gdje bi se obično osamljivao. Duša je napuštala njegovo tijelo. Naslonuo sam ga na sebe. Glavu sam mu stavio u svoje krilo. Spominjao je tvoje ime i oporučio da te poselamimo i tražimo halala od tebe. Zatim mi se nasmiješio.

Tako mi Allaha, nakon što se vratio s putovanja, nisam ga mogao vidjeti da se smiješi kao tada. U svojim zadnjim trenucima proučio je kur'anske ajete: 'I oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji, one koje je Allah zabranio, ne ubijaju, osim kada pravda zahtijeva, i koji ne bludniče; - a ko to radi, iskusiće kaznu, patnja će mu na onom svijetu udvostručena biti i vječno će u njoj ponižen ostati. Ali onima koji se pokaju i dobra djela čine, Allah će njihova loša djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je.' Kada je završio s ovim ajetom, duša je napustila njegovo tijelo.“

Casopis "El-Asr" - Mart / April 2008 /1429 H.G. broj 23

Piše: Mr. Safet Kuduzović

Jedno od akaidskih pravila koja su predmet jednoglasnog stava kod učenjaka ehli-sunneta jeste pravilo: "Vjernik živi između straha i nade". Kada bi dominirala jedna od dvije komponente, tada bi ili nestalo nade u Allahovu milost, što neminovno vodi ka ostavljanju djela, ili bi bila beskrajna i varljiva nada koja daje isti rezultat.

Stoga vjernik čini ono što mu je naređeno, izbjegava zabranjeno i nada se Allahovoj milosti. ali istovremeno strahuje za svoja djela, što ga navodi da iz dana u dan povećava svoju iskrenost prema Allahu. Imam Gazali kaže da su nada i strah kao dva krila bez kojih se ne može letjeti. Enes b. Malik prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ušao kod jednog mladića koji je bio na samrti. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, ga upita: "Šta osjećaš (u svojoj duši)?'' "Tako mi Allaha, Allahov Poslaniče, nadam se i strahujem za svoja djela." Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu reče: "Kod koga se spoje ove dvije stvari na samrtnoj postelji, Allah će mu dati ono čemu se nada i sačuvat će ga onoga od čega strahuje." (Tirmizi, sa dobrim lancem prenosilaca)

Uzvišeni Allah nas u časnoj Knjizi bodri da ne gubimo nadu u Njegovu milost. Uzvišeni kaže: "Reci: O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost, Allah će oprostiti sve grijehe, On puno prašta i milostiv je." (Ez-Zumer, 53.) Nužno je nakon pokajanja ostaviti grijehe i činiti dobra djela, jer ispravna nada mora biti popraćena činjenjem dobrih djela, kako kaže Milostivi: "Oni koji vjeruju i koji hidžru učine i bore se na Allahovom putu, oni se Allahovoj milosti nadaju." (El-Bekare, 218.) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je Bilalu: "Obavijesti me o djelu u koje polažeš najveću nadu, jer sam čuo zveket tvojih papuča u Džennetu?" Bilal odgovori: "Ne polažem veću nadu ni u jedno djelo od toga da uvijek klanjam određeni broj rekata nakon što se abdestim." (Buhari)

Gubljenje nade opasnije je od samog grijeha, jer nadu u Allahovu milost ne gube osim pravi nesretnici. Uzvišeni Allah, navodeći riječi Jakuba, a.s., kaže: "O sinovi moji, idite i raspitajte se za Jusufa i brata njegova i ne gubite nadu u Allahovu milost, doista, nadu u Allahovu milost ne gubi osim narod nevjernički." (Jusuf, 87.) Allah nam spominje riječi Ibrahima, a.s., koji kaže: "Nadu u Allahovu milost gube samo oni koji su zabludjeli." (El-Hidžr, 56.) Neki islamski učenjaci uvrstili su u velike grijehe gubljenje nade u Allahovu milost. Ibn Abbas prenosi da je jedan čovjek upitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o velikim grijesima! Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu reče: "Da Allahu pripišeš druga i da izgubiš nadu u Allahovu milost." (Taberani i Bezzar sa lancem čiji su prenosioci pouzdani. Vidjeti: Medžmeuz-zevaid, 1/104. Šejh Albani ocijenio je ovo predanje dobrim. Vidjeti: Sahihul-džamia, 2/844, i Es-Sahiha, 5/79.) Fudala b. Ubejd kaže da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "O tri skupine ljudi ne pitaj... i čovjeku koji izgubi nadu u Allahovu milost." (Ahmed, 17/179/23827, i Taberani, 18/306/789, sa ispravnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Sahihul-džamia, 1/587 i Es-Sahiha, 2/81.)

Dakle, nije dozvoljeno zbog straha od Uzvišenog Allaha izgubiti nadu u Njegovu milost, već treba strahovati i u isto vrijeme nadati se oprostu i nagradi za dobra djela koja se čine. Učenjaci kažu da su najgori ljudi koji druge udaljavaju od Allahove milosti i podstiču ih na gubljenje nade, a Allah najbolje zna.

Ovu pricu imate u knjizi „Sifetu-s-saffa“ od Ibn Dzevzija,koji spominje poznatog vojskovodju Ebu Kudamu Eššamijja,koji je sav svoj zivot proveo boreci se protiv Allahovih neprijatelja,ne prodje ni jedna bitka a da on nije ucestovao u njoj.
Posjetio je Ebu Kudame grad Allahovog Poslanika s.a.w.s. i dok je sjedio zatrazise od njega njegovi drugovi da im isprica ono sto ga je najvise zadivilo tokom njegovog dzihada.Kaze Ebu Kudame:

„Dok smo spremali borbu protiv neprijatelja smjestismo se u grad Rekku u Iraku na rijeci Eufrat. Kupi sebi jahalicu i ono sto mi trebase od oruzja.Odrza ljudima poslije ikindije namaza hutbu spominjuci im sta nas sutra ceka.Spominjuci im blagodati koje Allah dz.s. pripremi onima koji spreme gaziju,mudzahida na Allahov put onima koji se izadju borti,a oni zasluzuju najvece nagrade!
Otkucavali su posljednji trenutci, srca su drhtala, klanjao sam jaciju i spremao se da spavam. Priblizio sam se fenjeru i htio da ga ugasim,a u tom trenutku neko pokuca na vrata,a ja odmah upitah:
Ko je?
U tisini se ponovo zacu lupanje na vrata, a ja ponovo upitah:
-Ko je?Ko je to?-
Ja se prepadoh, zacudih,iznenadih se iza vrata cuh glas zene:
-Otvori,o Ebu Kudame!-
Upitah se:Sta radi ova zena pred mojim vratima?Ponovo je zakucala:
-Otvori o Ebu Kudame!-
Misli su mi navirale, a ja sam u ovom gradu stranac, ja ne znam ni jednu zenu, zasto je dosla ovako kasno, mozda su sejtanove spletke, a one su jake!Otvorio sam vrata i ispred mene ja stajala pokrivena zena. Upita me:
-Jesi li ti Ebu Kudame?-
Rekao sam:
-Da, ja sam Ebu Kudame! Sta zelis?“
Pruzi mi neku kjesu, neki zavezljaj okrenu se i ode placuci... Zacudio sam se njenom postupku i usao sam u kucu i otvorio zavezljaj, kada unutra pise:
-O Ebu Kudame! Cula sam kako podstices ljude na dzihad, a ja sam zena nemam snage za borbu. Nemam ni novaca da spremim i obucem mudzahida na Allahov put, ali ti saljem najljepse i najdraze sto imam. Odsjekla sam svoju kosu svoje dvije pletenice da budu povodac tvome konju i nadam se da ce mi to Allah dz.s. vidjeti i primiti i oprostiti mi grijehe!-

Zacudio sam se i zadivio njenoj brizi za dzihad i muslimane i njenoj zelji da zaradi dzennet. Razmisljao sam da ce Allah dz.s. uciniti ove njene pletenica teske na mizanu. Nadam se da ce joj Allah oprostiti njene grijehe, a mozda ce dati da muslimani pobjede zbog njenog iskrenog nijeta.

Osvanu novi dan a Ebu Kudame postroji vojsku i uredi je i napustise Rekku. Nakon sto su se odmakli od grada sustize ih jedan konjanik vicuci:
-O Ebu Kudame!O Ebu Kudame!-

Kaze Ebu kudame:“Zastao sam i sacekao konjanika misleci da nosi neki haber. Kada me susutize zahvali Allahu dz.s. sto mu je podario da ucestvuje sa nama u dzihadu, a kada otkri lice bijase to mali djecak oko trinaest godina. Lice mu je sjalo kao mjesec, a ja se iznenadih i rekoh:

-Sta to ti hoces o djecace?-
A on se zacudi i rece:
-Zelim ono sto zele muslimani!-
-A sta to zele?-rekoh.
-Dzihad! Dzihad,ja Ebu Kudame!-
-O moj djecace da li mislis da ti i kao ti mogu nesto da pomognu muslimanima? Dzihad treba jake i cvrste borce. Dzihad je teskoca, borba, ubijanje, krv, pogibija... A ti tako mal ine mozes to podnjeti!-

Poceo je Ebu Kudame da ga savjetuje kao otac svog sina jedinca:
-Vrati se o moj sine prije nego sto se konji izmjesaju, prije nego sablje pocnu sijevati i lomiti se sijekuci lijevo i desno glave, ruke i noge!-
Djecak je podigao glavu,pogledao me i rece_
-A zar neko kao ti Ebu Kudame, moze nesto tako izgovoriti?-
Rekao sam mu:- Da, a sta hoces da ti kazem drugo i opet ti kazem: Vrati se prije nego sedla popadaju od zestine, nije to za svakoga!-
Odgovori mu djecak sa glasom koji lici nekom velikom alimu kada objasnjava nekom dzahilu: -Kako, o Ebu Kudame kazes tako, a Allah s.w.t. kaze ovako:“O vjernici, kada se s nevjernicima sukobite, a njih zastupa mnogo, ledja im ne okrecite! Onaj koji tada ledja okrene, osim onog koji se povuce s namjerom da se ponovo bori i u drugoj ceti pristupi, vratice se na tovar Allahovom srdzbom, prebivaliste njegovo bice dzehennem, a uzasno je ono prebivaliste!“ ako me savjetujes, o moj amidza, da se vratim, a mi smo u blizini neprijatelja, borba je na primaku, a ti hoces da ja okrenem ledja kao da zelis da navucem Allahovu srdzbu na sebe i da budem od onih koji su propali.-

Zastade Ebu Kudame zacudjen, ispred djecaka koji zasluzuje da bude ucitelj u razumjevanju Allahove knjige i njenih ajeta, a bogami zasluzuje da bude primjer svim muslimanima koji zele Allahovo zadovoljstvo.

Kaze Ebu Kudame:-Nisam ga mogao odbiti i zaista ako bi jahali on je ispred nas, ako bi se odmarali on je strazario. Jezik mu ne bi prestajao spominjati Allaha dz.s.! A kad smo se priblizili granici zeljeli smo da taj dan prije bitke da postimo i djecak nas zamoli u ime Allaha dz.s. da nam on spremi sehur. Odmace se od nas i zapali vatru. Proslo je dosta vremena pa mi drugovi rekose:-O, Ebu Kudame idi vidi sta ti je sa djecakom. Cini nam se da cemo mi gladni ostati!-
Otisao sam do njega a on zapalio vatru i stavio vodu da kuha, ali ga san prevario pa je zaspao. Gledao sam ga kako slatko spava, pa sam rekao sebi: 'Ja cu insaAllah da nabrzinu nesto spremim za nase drugove.' Dok sam gledao u djecaka, primjeto sam da je poceo da se smjesi i smijesio se toliko da je osmijeh presao u smijeh, smijeh se toliko povecavao da sam se zacudio njegovom stanju. U tom trenutku on se probudi,a kada me ugleda povika:

-O Ebu Kudame, zakasnio sam! Halalite mi! Ja cu da spremim dorucak! Ja cu da radim sve sto treba! Pusti me o moj amidza!-
Rekao sam mu:- 'Ne,vallahi! Necu ti nista dozvoliti dok mi ne isprcas zasto si se smijao u snu!-
Kaze djecak:-Ovo je san, o Ebu Kudame vidio sam je! Vallahi vidio sam je!-
-Sta si to vidio?-rekoh- Pricaj, sta si vidio?-
-Ne, necu! Ovo je izmedu mene i Allaha dz.s.!-
-Zaklinjem te Allahom dz.s. da mi spricas o svom snu! Pricaj mi!-

Nakon sto ga zakletoh,rece djecak:
-O Ebu Kudame! Vidio sam da sam usao u dzennet i priblizavao sam se nekom dvorcu, jedna cigla je od zlata, druga od srebra, treca, cetvrta, peta, drago kamenje, biseri, merdzani, dijamanti... Ne znam sta jos... Dok sam se ja prblizavao dvorcu, kada tamo, svila djerdani! Zlatne kapije i satori! I ugledah ono sto zelim! Ne vidjah i ne cuh o ljepoti koju gledam! Lice kao mjesec i zvijezde! Ne znam sta da radim! Vidio sam lijepe djevojke, sjedise na divanima i nesto saputase izmedju sebe, pa povika jedna od njih:-Ovo je Merdijjin covjek! Ovo je njen muz! Ovo je Merdijjin muz!-

Zacudih se, ja nemam zenu. Ja ne znam ko je Merdijja, nikada nisam cuo za nju! Ne znam je ja! Pa upitah:-Pa jesi li ti Merdijja?!- Odgovori mi sa osmijehom:-Ja sam sluzavka Merdijjinih sluzavki! Ako zelis Merdijju udji u dvorac ona te ceka! Udji Allahovom dozvolom Allah ti se smlovao!-

Udjoh u dvorac i dodjoh na njegov vrh. Udjoh u sobu iz koje nesto sijase poput sunca. Ugledah je! Vallahi ugledah je! Bila je poput sunca! Sjedi na divanu od crvenog zlata, a oko nje su biseri i merdzani! Suho zlato, dijamanti! Vallahi poznah je! Allah dz.s. je opisa! Kunem se Allahom s.w.t. izgubio bih vid, ostao bih bez pameti da me Allah dz.s. ne sacuva! A ona u tom trenutku, u tom mom halu progovori:- Dobro dosao o Allahov prijatelju! O Allahov robe, dobrodosao!- Kada sam cudoh njene rijeci, ne mogodoh se suzdrzat nego se primakoh, primakoh se i htjedoh da je zagrlim, a ona rece:-oOmoj dragane o srce moje! Sacekaj jos malo, samo jos malo! Malo je ostalo od tvog zivota! Doci ces mi ovog dana, ja te cekam insaAllah!- Nasmijao sam se. Smijao sam se svojoj sreci i svojoj nagradi, elhamdulillah!-

Rece Ebu Kudame:-Kada cuh pricu ovog djecaka, rekoh mu:
-Vidio si dobro o djecace! Vidio si khajr insaAllah!-
Onda smo jeli klanjali. I ustadose komandant da postroje jedinice, a daije se rastrkase po saffovima citajuci Allahove ajete o dzihadu i njegovoj nagradi!Vidio sam kako svaki borac okuplja oko sebe svoju bracu, svoju rodbinu, svoje najblize... Ja potrazih djecaka, on nema oca da ga zastiti nema oca da ga upozori. Nema brata da ga stavi iza sebe, nema amidze, nema brace... Jase svoju jahalicu i stao u prve saffove. Ja mu se priblizih i rekoh:

-O djecace, imas li ti iskustva u borbi? Imas li ti iskustva u borbi i dzihadu?-
Kaze:-Ne vallahi! Ovo mi je prva borba! Ovo je moj prvi susret sa neprijateljem!-
Rekoh mu:-O moj sinko! Ovo je za tebe veliko i opasno! Borba treba odvazne, smjele, iskusne i jake borce idi na polednu vojske, ako pobjedimo i ti ces sa nama insaAllah, a ako izgubimo neces biti ti prvi koji ce biti ubijen.-

Pogleda me zacudjeno:-Zar ti meni kazes...? Zar zelis da budem od stanovnika vatre?!-
Rekoh mu:-Ne zelim vallahi! A nismo ni dosli ni zbog cega drugog osm zbog dzihada i da se sacuvamo vatre!-
Uzeo sam ga za ruku i na silu poceo vuci na poledjinu vojske, a on mi se odupirao svom svojom snagom dok mi se ne istrze iz ruku i nestade u saffovima.

Borba je pocela...
Izmijesase se vojske pocese sjevati sablje i lomiti se, pocese letjeti ruke i noge na sve strane i poce zestoka borba... Krv je ljevala na sve strane! Svak se zabrinu o sebi, svak je samo sebi bio interesantan... Priblizilo se vrijeme podne namaza, a ja izmedu saffova tada zascuh glas:

-O Ebu Kudame! Nadjite mi Ebu Kudamu! Posaljite mi Ebu Kudamu!-

Okrenuh se i tada ugledah djecaka na zemlji, u prsima mu koplje, pored ubijenog konja. Pozurih, a suze mi potekose niz obraze... Sjaha sa konje i uzeh ga u narucje i kroz plac povika:-Evo me o djecace! Evo me ja sam Ebu Kudame, moj sinko!-
Progovori djecak:-Hvala Allahu koji me pozivi da mi dodjes! Hvala Allahu koji me pozivi da ti vasijjet dam!-
Plakao sam i brisao mu krv sa svojom odjecom, a on progovori slabim djecijim glasom:

-Zar to o Ebu Kudame brises svojom odjecom! Obrisi mojom odjecom i uzmi moju krvavu kosulju i odnesi je mojoj majci i poselami je!-
-A ko ti je majka o sinko moj?!-

Upita me zacudeno:-Moja majka? Ti ces nju upoznati, ako je nisi vidio...-
Suze su mu natapale oci i nastavi:-Moja majka je starija zena, stanuje tu i tu, u tom djelu grada. A kada je vidis poselami je od mene i obraduj je i reci joj da je Allah dz.s. primio njenu hediju koju je spremala ovolike godine!- zatvori djecak oci i poce izgovarati sehadet... i rece:

-O Ebu Kudame! San je istinit! Vidim je! Vallahi vidim je! Osjecam njen miris! Vallahi vidim je ona je pored moje glave!-nasmijesi se djecak i ispusti svoju plemenitu dusu.

Zagrlio sam djecaka i plakao, plakao sam jakim glasom... Skidoh sa njega odjecu, stavih je u kesu i otkopah za njega kabur. Stavih ga u kabur da spava svoj istinit san...-

Ode Ebu Kudame u borbu i kada pade noc razdvojise se vojske i vrati se Ebu Kudame da obidje kabur svog druga i uputi za njega dovu. Kada se priblizi kaburu, kaze Kudame:

-Kada se priblizih kaburu, ugledah tijelo pored njega i ne mogu da vjerujem! Nije tacno! I povikah:-Ko je to uradio?! Zasto je uradio?! Sta zeli od djecaka?!-

Plakao je Ebu Kudame zurno drugi put kopao kabur i polozio njega svojim rukama. Plakao je Kudame razmisljajuci ko je to mogao uraditi i zasto? Nema djecak niti oruzje, a niti zlato, razmisljao je Ebu Kudame a suze su mu zaljevale kabur. Otisao je Kudame da se odmori i u sabah narednog dana prije bitke, navrati kraj kabura da se uvjeri da li je sve uredu. I zastade iznenadjen kada nade djecaka pored kabura, lezi na zemlji, shvatio je da to nije obicna stvar i zapita se sta bi to moglo da bude, rekli su mu njegovi drugovi: 'Mislimo da je izasao u dzihad bez izuna majke pa ga Allah dz.s. kazni i ucini ibratom ljudima!'- Razmisljao je Ebu Kudame, sjetio se njegove brige za dzihad, njegove pokornosti, njegovog sna... Nije mogao shvatiti sta se desava... Iskopa i treci kabur i spusti ga u njega i zamoli da mu Allah oprosti.

Nastavi se bitka i Allah ucini da muslimani pobjede, a Ebu Kudame otidje da jos jednom vidi kabur svoga druga. I zastade Ebu Kudame zacudjen kada vidje strasni prizor: Djecak je bio pored kabura a velike ptice su trgale i nosile njegovo meso! Tu su bile i zvjeri koje su trgale ostatke njegovog mesa! Nemade snage da ucini bilo sta... Sjecao je se njegovog islama, nije znao njegov nijjet... Sta je taj djecak uradio pa da zaradi ovako strasnu kaznu od Allaha dz.s.?!Skupio je snagu i rekao:“Inna lillahi we ina lillahi radziun!“

Pozuri Ebu Kudame u grad da sretne familiju ovog djecaka. Usao je u grad, raspitao se i nasao kucu koju je trazio. Kaze Kudame:
„Pokucao sam na vrata, a malo zatim ona se otvorise, a na vratima je stajala mala djevojcica, koja kada me ugleda jos da u ruci nosim kesu povika glasno:
-Mustuluk o majcice moja! Mustuluk moja draga majko! Mustuluk! Moj brat je preselio, evo majko stigao je Ebu Kudame, emir mudzahida i nosi neku kesu, vjerovatno je od mog brata! Mora da je moj brat preselio dok se nije vratio sa njim!-i nastavi mala djevojcica gledajuci u mene:-'Allah nas je pocastio njagovim sehadetom! Prvi brat mi je preselio prosle godine, a moj dragi babo je preselio prije dvije godine! A ovaj dan Allah dz.s. osvijetli nasu kucu preseli i moj mladji brat i pridruzi se njima dvojici! Elhamdulillah!'-

Zapanji se Ebu Kudame govoru ove djevojcice, obuze ga trema, zadivi se kako je ta udovica mogla da odgoji ovu djecu na ovakav islamski nacin?! I dok on razmisljase pojavi se na vratima zena i progovori:

-Dobrodosao, o emiru mudzahida, o Ebu Kudame! Hvala Allahu koji vam je dao pobjedu!-
Kaze Kudame:-'Nisam je uspio ni vidjeti, niti cuti kako treba, ali to je ona! Vallahi rekoh sebi to je ona zena koja mi donese onu vecer svoje pletenice! Dade mi ih da se pomognem sa njima!
Rekoh joj: -'Mustuluk o sestro, propisa Allah dz.s. da tvoje pletenice pomognu Allahovu vojsku! Na mome konju popucase svi povojci i ja privezah konopom od tvoje kose i ostah cvrst na svome konju! Pobi na desetine musrika, a pletenice ne popustise!- zastadoh sa govorom kada primjetih da zena i ne obraca paznju na ono sto joj govorim. Progutah pljuvacku, sta je to sto je moglo pometi ovu zenu, ona se okrenu i rece:

-O Ebu Kudame! Obavjesti me da li m dolazis mustulukom ili na zalost?-
Iznenadih se njenom pitanju i rekoh:-A sta to znaci mustuluk, a sta zalost?-
Kaze:-Ako je moj sin preselio u borbi licem okrenut neprijatelju, a ne ledjima, onda je to mustuluk. To znaci da je Allah primio moju hediju! A ako je moj sin sa vama i vraca se sa plijenom, onda je zalost velika i ne primi Allah moju hediju!-

Rekoh joj:-Vallahi o moja majko, dolazim ti mustulukom, nosim njegovu krvavu kosulju, primi Allah dz.s. tvoju hediju!-
Zena je stajala mirno i cutala, a Ebu Kudame se zaprepasti kada cu novo pitanje:

-A je li ga zemlja primila ili nije?-

Jezik mi se nije htio pomjeriti, a zraka u mojim plucima je nestalo... Ona ponovi pitanje.

Jedva skupi snage i rekoh:-Ne vallahi! Nije ga zemlja primila!- kada ona cu sta ja reko rece:-Elhamdulllah! Elhamdulillah!- i pade cineci Allahu sedzdu.

Nisam mogao da se pomaknem, uhvatio sam se za vrata da ne padnem. Nisam znao sta da radim, sta da govorim... Ovi dogadaji su previse za mene. Kada zena ustade sa sedzde rece:

-Sigurno si iznenadjen mojim pitanjma.A reci cu ti o Ebu Kudame,ovaj moj sin bi kada padne noc ustajao na kijam i dugo klanjao, a u zadnjoj trecini noci dovio bi Allahu dz.s. da ga uzme kao sehida, a onda bi glasno dovio:“O moj Gospodaru, nemoj me oziviti osim da to bude iz kljunova i kandzi ptica grabljivica, iz stomaka divljih zvjeri!“ I plakao bi, plakao bi dugo i ponavljao dovu, po nekoliko puta! Eto o ebu Kudame, Allah dz.s. primi njegovu dovu i ostvari se njegova zelja, bice prozivljen iz stomaka divljh zvjeri! O moj sine isao si putem svog oca koji te pretece, a i tvoj brat, postigao si veliku nagradu!Selam tebi o moj sine i neka nam se Allha svima smiluje!“

Dugo godina Ebu Kudame bijase vodja, komandant mudzahida, nije pokleknuo pred neprijateljima, niti sjeo da se odmori, a sada Ebu Kudame nemogase vise da stoji na nogama, pokleknu i sjede, a suze su mu lile i navirale, natapale gustu bradu... Ne vidje nikoga slicnog ovom djecaku. Plakao je Ebu Kudame! To su bile suze bola, radosti, postovanja... Ustade Ebu Kudame, a u sjecanjima ova udovica, ova mala djvojcica i njena prica o bratu i ocu. Sjecao se Ebu Kudame djecaka, njegove volje za dzihad, njegove borbe, ispustio je svoju dusu na njegovim rukama. On ga je svojm rukama zakopao. U njegovoj dusi javljali su se osjecaji i zelje.“

Zaista to su oni koji zele dzennet! Koliko je samo ova zena propatila, a patila je radi Allaha i poklonila mu sve sto je imala: svog muza, dva sina... Koliko je samo ona zeljela dzennet! A sta smo mi pripremili Allahu dz.s. da mu damo i sta to spremamo? Allah dz.s. nas obavijesti i opisa nam ono sto je On pripremio za svoje iskrene robove...

ALLAHU EKBER!!!

Ova prica je tako lijepa a istovremeno tako dirljiva, subhanallah ...
Allah te nagradio brate sto si je podijelio sa nama!

Amin....i tebe sestro svakim dobrom na ovom i Onom svjetu.

Navodi se u knjigama selefu-s-salihina predaja da je za vrijeme Musa, alejhisselam, živio čovjek koji je činio grijehe 40 godina. Jedne godine je zavladala velika suša i izišli su svi zajedno sa Musa, alejhisselam, i dovili Allahu s.w.t. da spusti kišu, ali kiša nije silazila.

Zatim se Musa,alejhisselam, obrati Allahu s.w.t. sa riječima:"Gospodaru, navikao si me da mi uslišavaš moje dove". (Kao da je svojim riječima rekao: Gospodaru,Ti si toliko milostiv i plemenit) Allah s.w.t.mu je odgovorio:"O Musa,kišu nisam spustio jer između vas ima moj rob koji je činio grijehe 40 godina i zbog njegovog griješenja ste bili uskraćeni kiše"."Gospodaru, šta da uradimo"? "Neka iziđe i napusti vas, jer njegovo prisustvo zabranjuje milost".

Zatim se Musa, alejhisselam, obratio svome narodu:" O sinovi Israilovi,među nama se nalazi neko ko čini grijehe 40 godina i zbog njegovog prisustva, Allah nam neće spustiti kišu, pa neka nas napusti kako bi nam Allah spustio kišu". Taj čovjek je pogledao sa lijeve, pa sa desne strane,niko nije izlazio i shvatio je da je on taj jedini koji je veliki griješnik. Šta je uradio?

Otpočeo je dozivati svoga Gospodara govoreći:" Gospodaru moj,ako iziđem osramotiću se, a ako ostanem umrijt ćemo od gladi. Gospodaru, pokrij moju sramotu, a ja Ti obećavam da se nikad više neću vratiti na svoj grijeh! Ja Ti se kajem, Gospodaru moj"! Nije ni izgovorio te rijeći, a jaka kiša je otpočela padati i sve tako dok nije prestala.

Kada je prestala, Musa, alejhisselam,se obrati Allahu:" Moj Gospodaru,zar mi nisi rekao da nećes spustiti kišu sve dok ne iziđe griješnik i ne napusti nas, a to se nije desilo"?..Allah s.w.t. mu odgovara:"O Musa,kišu sam spustio iz radosti zbog tewbe/pokajanja Moga roba koji je činio grijehe 40 godina". (Samo trenutak je trebao da se njegov život promjene,trenutak da svi ožive nakon velike suše,da ostavi grijeh koji je činio 40 godina…)

Musa, alejhisselam, reče:" Gospodaru,reci mi koje on da se veselimo zbog njega". Allah s.w.t.odgovara Musa,alejhisselam;”O Musa,40 godina je griješio i ja sam ga prikrivao,a na dan njegova pokajanja da ga osramotim.”

Primjer istinskog vjerovanja!

Bizantiski car je mnogo slušao o neustrašivosti ashaba r.a, o njihovoj strpljivosti i spremnosti da ginu na Allahovom putu, tako da mu je to sve zvučalo poput bajki. Abdullah b. Huzafe es-sehmi bijaše zarobljen od strane Bizantinaca. Oni ga odvedoše svome vladaru i rekoše: "Evo jednog od drugova Muhammedovih saws. Željeli su da ga testiraju i uvjere se dali su te priče o ashabima istinite. Rekoše mu: "Ako se pokrstiš i prihavatiš krščanstvo, dat če mo ti polovinu svoga carstva." Abdullah na to odgovori: "Kada bi mi dao svu svoju vlast i sve što posjeduju Arapi da za samo jedan tren (koliko bi se moglo okom trepnuti) napustim Muhammedovu vjeru, ja opet ne bih pristao".
"Onda ću te ubiti", reče mu car. "Kako god hoćeš", odgovori mu Abdullah. Car naredi, pa Abdullaha razapeše na krst.Strijelcima pak naredi da gađaju blizu njega kako bi ga zastrašili. Istovremeno mu car nudio da primi kršćanstvo, što je on nedvojbeno odbijao. Vidjevši da ništa više neće postići, car naredi da ga spuste sa krsta. Onda pozva sluge da mu donesu kazan u kojeg nališe ulje. Kazan zatim staviše na vatru, sve dok ulje ne poče ključati.
Car naredi da mu dovedu druga dva zarobljena muslimana, naredivši da jednog od njih bace u kazan. Predhodno mu je ponudio da prihvati krščanstvo, što on, naravno odbi. Abdullah poče da plače, a carevi vojnici rekoše vladaru: "Eno ga plače". Car pomisli kako se Abdullah uplašio, pa povika: "Vrati te ga ovamo"! Car ga upita:: "Zašto plačeš"? Abdullah mu odgovori: "Pomislio sam: Eto sad ću biti bačen u ovaj kazan i tako se lahko rastati sa svojom dušom. Zaželio sa u tome momentu da imam duša koliko dlaka na svom tijelu pa da svaka od njih bude bačena u ovaj vreli kazan na Allahovom putu".
Na te mu njegove riječi,car, potpuno se predavši, reče :"Prisaješ li da me poljubiš u čelo, pa ću te osloboditi"!? Abdullah dodade: "A hoćeš li pustiti i ostale muslimane"' "Hoću", odgovori mu car. On ga poljubi u čelo i sa zarobljenim muslimanima povrati se Omeru r.a. i ispriča mu svoj slučaj.Nakon te priče Omer r.a. reče: "Dužnost svakog muslimana je da poljubi u čelo Abdullaha b. Huzafu. Ja prvi to činim". On ustade i poljubi Abdullaha u čelo. (Ibn-Esir)

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
Sjedio kralj na svom prijestolju kao paun, a
iskre su frcale iz njegovih očiju. Vojnici pred njim
drhtali su od straha, jer je imao srce tvrdo kao kamen,
još tvrđe i okrutnije. Kralj je klimnuo glavom, kao
znak odobrenja da mađioničar može stupiti preda nj.
Ušao je mađioničar, te, ponizno i pokorno pognute
glave, stade pred kralja i reče:
"Zahvaljujem svom gospodaru što mi je dopustio da se
pojavim pred njim. Gospodaru, došao sam vam reći da sam
ostario i da me snaga napustila, to se bojim da će, kad
umrem, i moja magija umrijeti sa mnom. Zapovijedite,
gospodaru, da se pronađe bistar dječak kojega bih učio
vještini magije!"
www.islamski.com
www.islamski.com
4
Kralj reče:
"Hvala tebi, mađioničaru! Sav svoj život utrošio si služeći
me! Bio si odan i iskren, stoga ću izvršiti tvoju želju!"
Kralj je izdao zapovijed da se ispuni
mađioničareva želja. Izbor je pao na bistra dječaka,
lijepa i produhovljena lica, na kojem je stalno titrao
osmijeh, dječaka dobrodušnog i oštroumnog.
Mađioničar obuhvati dječaka ispitivačkim pogledom
ne bi li na njemu pronašao još koju vidljivu crtu
karaktera, pa je popričao s njim i odmah zaključio da
je taj dječak neprocjenjivo blago. Potom reče: "Dobro
su odabrali, vidim da si pametan, staložen i bistar! Nadam
se da se ne varam!"
Počeo je dječak dolaziti mađioničaru svakoga
dana da od njega nauči osnove magije, ali ne baš
rado. Nije želio takvo zanimanje, ali šta će? To je
naredba neumoljivog i silnog kralja i ne može se tome
suprotstaviti!
Jednom ga na putu k mađioničaru netko
stidljivo oslovi. Bio je to monah koji je živio u svom
samostanu, a htio je dječaka s istinom i vjerom a
Allaha. Dječak je pristao na susrete s monahom i
otvorio je svoje srce njegovim dobronamjernim
savjetima i učenju. Bilo mu je ugodno slušati širinu
uma i Ijepotu riječi tog pobožnog čovjeka.
I tako je dječak, svaki dan, navraćao u tu stanicu
dobra, da uči mudrost, kako bi od toga mogao izvući
ono što je dobro za ovaj svijet i uštedjeti nešto od toga

za onaj svijet i za sve Ijude. O tome ništa nije rekao
mađioničaru, kako ga ne bi snašla nevolja. I sam
monah mu je savjetovao da o tome ništa nikom ne
govori, dok Allah ne zapovijedi nešto drugo... I dobro
je učinio!
S vremenom je dječaku bilo sve čudnije. Pa
dokle će ostati a strahu od dvora, mađioničara i
nepravde?! Kako da napusti mađioničara zauvijek?
Eto, jednog dana ugleda mnoštvo Ijudi kojima je
nešto prepriječilo put. Što se to tamo događa?
Približio se i ugledao zastrašujuću životinju
koja je Ijudima zatvorila put. Svi su bili uplašeni...
Dječak je podigao sa zemlje mali kamen, to reče:
"Bože, ako je Tebi draže ono što čini monah od onoga što
čini mađioničar, ubij ovu životinju!"

Potom je bacio kamen prema životinji, pogodi je
i ona pade mrtva na zemlju. Ljudi se začudiše tome
što je učinio i počeše se sakupljati oko njega. Dječak
pobježe monahu da mu ispripovijeda šta se dogodilo.
Bio je jako uzbuđen; srce mu je gotovo iskočilo iz
grudi.
Monah je smirivao dječaka i reče mu: "Sine, ti si
danas bolji od mene! Sve sam čuo što si napravio ... znaj da
je Allah s tobom! Vjernik je uvijek a kušnji. Možda će ti se
dogoditi kojekakve nevolje, ali budi čvrsta srca i strpljiv,
nemoj upozoravati na mene! Molim Allaha da ti a svemu
pomogne!"
Dječak je postajao sve više bogobojazan i Ijudi
su ga sve više cijenili. Sada je već mogao, uz Allahovu
pomoć, ozdravljati slijepe od rođenja, gubavce i
druge bolesnike.
O tome je čuo jedan od kraljevih bliskih
suradnika i savjetnika, koji je uvijek pravio kralju
društvo. Kupio je puno skupocijenih darova i otišao k
dječaku. Rekao mu je: "Kao što vidiš, ja sam slijep! Ako
me izliječiš, sve to lijepe stvari su tvoje!"
Dječak odgovori: "Ja sam kao i vi, ne mogu nikoga
izliječiti. Onaj tko vas ili mene može izliječiti je Allah
(dž.š.). Ako vjeruješ a Allaha, slava Mu, ja ću moliti da te
izliječi!"
Kad je to učinio, kraljev je savjetnik bio
presretan što ga je Allah (dž.š.) izliječio, ali tek nakon
što se izjasnio da je Allah Jedan Jedini i da o tome
www.islamski.com
www.islamski.com
7
svjedoči. Kad je bio izliječen, pao je ničice iz
zahvalnosti prema Allahu.
Drugog dana, taj čovjek je došao kralju i sjeo
kraj njega, na uobičajeni način, a kralj se začudi
vidjevši da ovaj više nije slijep. Kralj ga upita: "Tko ti
je vratio vid?" A pobožni čovjek odgovori: "Allah, moj
Stvoritelj, vratio mi je vid!" Razbjesnio se kralj i zagrmi:
"Zar ti imaš Stvoritelja, osim mene? Reci mi tko to uvjerio
a to da postoji bog, osim mene?"
Bio je ustrajan, sve dok pobožni čovjek nije
priznao da je to učinio dječak.
Kralj je naredio da dovedu dječaka. Kad su ga
doveli, zapitao ga je: "Sine, zar je tvoja magija postala
toliko jaka da možeš izliječiti slijepce, gubavce i činiti druge
neobične stvari?"

Dječak je odgovorio: "Ja ne liječim nikoga, a
magija nema nikakva utjecaja na liječenje! Nema nikoga,
osim Allaha, da liječi Ijude od njihove bolesti!"
Kralj je povikao: "Naučit ću to da budeš pristojan
sa svojim gospodarem. Ja sam tvoj stvoritelj i nema drugog
stvoritelja! Zato mi moraš pokazati tko ti je otrovao mozak
i učio to da tako govoriš!"
Zatražio je da muče dječaka, sve dok nije
priznao da je to bio monah. Kralj se pribojavao da će
Ijudi obožavati drugoga, a ne njega, a to znači
buđenje svih, a time i gubljenje kraljevstva. Stoga je
izdao naredbu da hitno dovedu monaha. Kad je
monah doveden, kralj ga je obasuo prijetnjama, to
reče:
"Ti si, dakle, glava smutnje! Zar hoćeš da Ijudi postanu
prema meni neposlušni? Zar tvrdiš da ima gospodara osim
mene? Odbaci to ideju! U protivnom, čeka te smrt!"
Monah je odbacio prijetnje i reče: "Moj Gospodar
je Allah, a ti ne možeš svojim nasiljem i prijetnjama
prisiliti me da odbacim svoje vjerovanje... Radi šta ti je
volja!"
Nije prošlo ni nekoliko minuta, a kralj je
zatražio da mu donesu pilu, kako bi njome raspolovio
monahovu glavu. No monah je čvrsto ustrajao a
svojoj vjeri, odbacujući prijetnje. Kralj je naredio da
mu se otpili glava, što je i učinjeno.
Potom se kralj obratio svom savjetniku, riječima:
www.islamski.com
www.islamski.com
9
"S tobom sam proveo dugo vremena i ti si mi prijatelj -
savjetujem ti da odbaciš svoju vjeru i da ostanemo i dalje
prijatelji!" Čovjek je to odbio, i s njim je učinjeno isto
što i s monahom.
Kralj je naredio da dovedu i dječaka. Obratio
mu se umiljato:
"Odbaci, dječače, svoju vjeru! Bila bi velika šteta da dječak
kao ti izgubi svoj život zbog krive vjere ... nemoj se
žrtvovati u cvijetu svoje mladosti, vrati se na vjeru svojih
očeva i djedova!" Dječak se nije pokolebao i ostao je
čvrst a svojoj pravoj vjeri, usprkos tome što je znao
šta se dogodilo monahu i kraljevu prijatelju. Obratio
se kralju riječima:
"Vjerujem a Allaha, kao Gospodara, i nemam gospodara,
osim Njega! Radite sa mnom što god hoćete!"
Kralj je naredio grupi svojih podanika da
odvedu dječaka do visokog brda i da mu tamo
zaprijete i upozore ga, da će ga, ukoliko ne odbaci
svoju vjeru, baciti u provaliju, kako bi bio primjer
drugima, koji su mu slični.
Na vrhu brda, dječak je zamolio svog
Stvoritelja: "Bože, kazni ih za njihova nedjela!"
Odjednom se brdo zatreslo i kraljevi podanici
pali su u provaliju, a dječak se vratio čvrstim
koracima, uzdignute glave. Kad ga je nepravedni
kralj opazio, iznenadio se i zbunio... Uzviknuo je:
"Čudne se stvari s tobom događaju! Gdje su Ijudi koje sam
poslao s tobom?"

Dječak odgovori: "Allah me oslobodio njih,
zatreslo se brdo i pali su u provaliju. Tako nisu mogli
izvršiti zločin koji ste im naredili!"
Razbjesnio se kralj i naredio svojim vojnicima
da odvedu dječaka čamcem do sredine mora i tamo
ga bace, kako bi ga valovi progutali.
Dječak je, usred uzburkanog mora, zamolio
Allaha za pomoć i On je uslišio dječakov poziv.
Kraljevi podanici su se svi utopili, a dječak se vrati
čvrste vjere i siguran u Božju pomoć. Koliko je sladak
bio njegov odgovor kralju: "Allah me oslobodio od vaših
vojnika i postali su hrana ribama!" Kralj je skoro pukao
od bijesa, kad mu je dječak, s punom vjerom a Allaha,
rekao: "Kralju, vi me ne možete ubiti, sve dok vam ne
kažem što trebate učiniti da biste to uspjeli." Kralj
zavikne bez oklijevanja: "Učinit ću što kažeš!"
Dječak iz sveg glasa reče: "Sakupite Ijude na
jednoj čistini i zavežite me za palmino stablo! Potom
uzmite strelicu iz mog tobolca i stavite je u luk, te kažite: -
U ime Allaha, dječakova Gospodara!!!, zatim napnite luk i
odapnite strijelu prema meni. Ako tako učinite, uspjet ćete
u namjeri da me ubijete!"
Kralj je rekao: "Pristajem!"
Sakupio je Ijude na trgu i zavezao dječaka za
palmino drvo. Uzeo je strijelu i stavio a luk, te reče:
"U ime Allaha, dječakova Gospodara!" Napeo je luk i
usmjerio strijelu prema dječaku. Strijela je pogodila
slijepoočnicu pobožnog dječaka i usmrtila ga

Umro
www.islamski.com
www.islamski.com
11
je kao Božji mučenik (šehid). Posljednje riječi bile su
mu: "Nema boga, osim Allaha!"
Ljudi su se, na svoje oči, uvjerili u dječakovu
iskrenost i svi su izgovorili najslađu riječ koju jezik
može izgovoriti: "Vjerujemo a Allaha, dječakova
Gospodara!"
Teška nevolja zadesila je kralja! ! ! Desilo se ono
čega se najviše bojao. Sav narod postao je pobožan.
Ni vojnici, ni dvorjani nisu mogli pronaći
odgovarajuće rješenje da odvrate Ijude od istine...
Nisu uspjeli naći način da ih prevare i da odbace
svoju vjeru a dječakovog Gospodara.
www.islamski.com
www.islamski.com
12
Kralj nije znao šta da čini. Neki od njegovih
prijatelja su mu rekli:
"Vidiš, ono čega si se najviše bojao, dogodilo se! Nisi bio
dovoljno oprezan... Sav narod je postao pobožan. Naredi da
se iskopaju veliki kanali u zemlji i da se napune drvima, to
zapali vatru! Naredi svojim vojnicima neka svakog, tko ne
odbaci svoju vjeru, bace a vatru!"
Kad su to učinili, dođe red na jednu ženu, koja
je držala svoje novorodenče u naručju. Kad su je
dovukli do vatre, smilovala se svom djetetu, a ono je
progovorilo: "Majko, budi strpljiva, ti si u pravu!" Kad
je majka začula to, bacila se u vatru s djetetom. Ali,
od vatre su je spasili meleki i nosili je do Dženneta,
koji je obećan strpljivima, Inša - Allah!

Djever je smrt
Submitted by mon on Mon, 2008-05-26 17:49. Rekaik
Halid je sjedio zabrinuto i tužno sjedio u kancelariji. Njegov kolega Salih je primijetio uznemirenost na njegovom licu. Obratio mu se: "Halide, mi smo braća i prijatelji još prije nego smo počeli raditi zajedno. Evo, skoro nedjelju dana te viđam zamišljenog, na licu su ti tragovi tuge i brige. Kao da su te sve dunjalučke brige ophrvale, a ti znaš da ljudi trebaju pomagati jedni druge. Halid malo zašuti, a zatim reče: "Salihe, hvala ti na ovim velikodušnim riječima. I ja osjećam potrebu za osobom kojoj bih ispričao brige i probleme, možda mi pomogne da riješiti problem."
Halid se namjestio u stolici, a Salih uzeo čašu čaja i nastavio govoriti: "Salihe, ti znaš, da sam ja već osam mjeseci oženjen. Živim samo s ženom. Problem je u tome što je moj mlađi brat Hamed završio srednju školu i primljen na fakultet. Doći će za sedmicu ili dvije na studije. Roditelji su insistirali da stanuje kod mene, a ne s kolegama, jer se boje devijacija i problema. Kao što znaš, u tim stanovima ima grubijana, siromašnih, bogatih, odgojenih i neodgojenih. Kao što znaš, prijatelj puno utječe na čovjeka.
To sam žestoko odbio, jer - kako rekoh - moj brat je u pubertetu i njegov boravak u mojoj kući je velika opasnost. Svi smo mi prošli period mladosti i puberteta i dobro ga poznajemo. Nekada mogu izići iz stana, a on ostati u sobi, mogu i po nekoliko dana otputovati na službeni put.
Neću ti kriti da sam razgovarao i tražio fetvu jednog od učenjaka i koji je upozorio na opasnost njegovog boravka kod nas. Spomenuo mi je Poslanikove, s.a.v.s., riječi: ,Djever je smrt." (bilježe Buhari i Muslim). Najveća opasnost za ženu su muževljevi rođaci, kao što su brat, amidža, daidža i njihovi sinovi, jer lahko ulaze u kuću i u njih niko ne sumnja. Zbog toga je opasnost veća i iskušenje opasnije.
Salihe, ti znaš da se čovjek voli osamiti s ženom, opustiti se i uživati na najljepši način. A to je nemoguće, ukoliko moj brat bude u našem stanu."
Halid je malo zašutio, ispio gutljaj čaja, a zatim nastavio: "Kada sam ovo objasnio roditeljima i iznio svoj stav, kunući se velikim Allahom da bratu želim samo dobro, oni su se rasrdili i napali me kod rođaka. Optužili su me za neposlušnost, opisali me kao bolesnika, čovjeka i loših namjera, prljavih ciljeva, jer imam loše mišljenje o bratu koji moju ženu tretira kao stariju sestru.
Opisali su me kao zavidnika koji rođenom bratu ne želi dobro. Da ne želim da moj brat stekne akademsko obrazovanje!? Ali, najviše me pogodila očeva prijetnja: ,Ovo je velika sramota, kako da ti brat stanuje među strancima, a tvoja kuća postoji? Tako mi Allaha, ako Hamed ne bude stanovao kod vas, ja i majka ćemo biti srditi na tebe sve do smrti. Nakon današnjeg dana, mi se ne poznajemo i odričemo te se još na ovom svijetu!'
Sada sam neodlučan i zbunjen: na jednoj strani želim zadovoljiti roditelje, a na drugoj ne želim žrtvovati porodičnu sreću. Salihe, kakvo je tvoje mišljenje o ovom teškom problemu?"
Salih reče: "Ti, sigurno, želiš čuti moje mišljenje, zbog toga mi, Halide, dozvoli da ti kažem: ti si sumnjičava osoba. Šta je razlog da upadaš u ovakve probleme i razilaženja s roditeljima? Zar ne znaš da je Allahovo zadovoljstvo u zadovoljstvu roditelja, a Njegova srdžba je u srdžbi roditelja? Šta će se dogoditi ako tvoj brat stanuje u istom stanu? Obavljat će kućne poslove kada god ti budeš radi nečega odsutan i u to vrijeme će biti glava kuće." Salih malo zašutje ne bi li zapazio tragove svoje priče na Halidu, a zatim nastavi: "Zbog čega tako loše mišljenje o bratu? Zbog čega optužuješ nevine bez dokaza? Zar si zaboravio Allahove riječi: O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, jer su, doista, neka sumnjičenja grijeh.
Reci mi da li si siguran u ženu? Da li si siguran u brata?" Halid ga prekide: "Da, siguran sam u njih, ali." Salih ga presječe: "Vraćaš nas sumnjama, pretpostavkama i mišljenjima. Halide, budi siguran da će Hamed biti povjerljivi čuvar tvoga doma i u tvom prisustvu i u odsustvu. Njemu neće pasti na pamet približiti se ženi svoga brata, jer na nju gleda kao na sestru. Halide, zamisli da je Hamed oženjen, da li bi ti razmišljao o nasrtaju na njegovu ženu ili joj učiniti kakvo zlo? Mislim da znaš odgovor.
Halide, zašto gubiš roditelje i brata, razbijaš jedinstvo porodice zbog neosnovanih pretpostavki, sumnji i mogućnosti? Budi razuman i zadovolji roditelje. Smjesti Hameda u prednjem dijelu stana i zatvori vrata drugim sobama!" Halid bi poražen riječima svoga kolege i ne imade izlaza osim prihvatiti brata u stan. Nakon nekoliko dana je Hamed doletio. Dočekao ga je Halid. Zajedno su pošli k stanu gdje ga je Halid smjestio u prednjem dijelu. Život je tekao. Dani su prolazili onako kako je Allah odredio. Prošlo je četiri godine od tada. Halid je napunio trideset godina i postao otac troje djece.
Hamed je bio na završnoj godini studija i primicao se diplomi. Halid mu je obećao pomoći da nađe odgovarajući posao na univerzitetu i ostane s njim dok se ne oženi, a da onda pređe u drugi stan.
Jedne večeri, dok se Halid iza ponoći, autom vraćao kući, vozeći ulicama susjednog kvarta, u daljini je ugledao dvije crne siluete kako stoje pored puta. Kada im se približio, vidio je staricu i djevojka koja je ležala na zemlji i glasno vikala. Starica je zapomagala i vikala: "Upomoć, spasite nas dobri ljudi!" Halida je to puno začudilo, plemenitost ga je natjerala da se približi i upita ih za razlog uznemirenosti. Starica mu reče da nisu iz ovog grada, da su u njemu tek nedjelju dana i da ne poznaju nikoga. Djevojka joj je kćerka, muž je otputovao poslom. Njoj su naišli porođajni bolovi prije termina, skoro umire od bolova, ne mogu naći nikoga da ih prebaci u porodilište.
Suznih očiju, starica ga je molila i umiljavala se: "Molim te, poljubit ću ti noge, učini mi dobro, prebaci nas do bolnice, a Allah će čuvati tebe i tvoju porodicu od svakog zla!" Staricine suze i zapomaganje djevojke koja je ležala na zemlji dirnulo je Halida i on se sažali na njih. Podstaknut plemenitošću, ponosom, muževnošću, porivom za pomaganjem i izbavljanjem nevoljnika i potrebnih, Halid se složi prebaciti ih do najbliže bolnice. Pomogao je starici ući u auto, a i djevojci smjestiti se unutra, zatim se najvišom brzinom uputi k najbližem porodilištu.
Starica i djevojka su neprestano molile Allaha za dobro, uspjeh i bereket Halidove porodice i potomstva. Nakon što su stigli u porodilište i završili potrebnu proceduru, djevojku povedoše u salu za porođaje. Halid, zbog dobrote i ponosa, nije mogao ostaviti ove dvije jadne žene prije nego se uvjeri da je porođaj završen i da je dijete dobro. Reče starici da će ih sačekati u čekaonici za muškarce. Zatražio je da ga obavijesti kada se završi porođaj. Telefonirao je supruzi i kazao da će malo zakasniti, te da se ne brine.
Halid je sjedio u čekaonici naslonjen leđima na zid. San ga je savladao. Zaspao je ne sjećajući se ničega. Nije znao koliko je tako ostao, ali se dobro sjeća prizora koji ga je trgnuo iz sna. Probudila ga je galama. Vidio je dvojicu pripadnika bezbjednosti kako mu se primiču, a starica je vikala i rukom pokazivala k njemu govoreći: "On je, on je!" Halida zbuni ovaj prizor, ustade sa stolice i uputi se prema djevojčinoj majci pitajući: "Da li se porođaj završio dobro?" Prije nego li starica izgovori i jednu riječ, priđe policijski oficir i upita ga: "Jesi li ti Halid?",odgovori: "Da.", "Želimo da dođeš pet minuta u direktorovu kancelariju." - reče policijski službenik.
Svi uđoše u kancelariju i zatvoriše vrata za sobom. Tada starica poče vikati, udarati se po glavi i obrazima, čupati kosu i govoriti:
- On je taj zločinac! Molim vas, nemojte mu dozvoliti da ide! Teško meni, kćeri moja!
- Halid je stajao zbunjen ne shvaćajući što se zbiva. Iz zbunjenosti ga prenu oficirev glas: - Ova starica tvrdi da si počinio nemoral s njenom kćerkom i da si je silovao. Nakon što ti je zaprijetila da će te obrukati i prijaviti policiji, obećao si da ćeš je oženiti, ali tek pošto rodi i ostavite dijete pred vratima neke džamije gdje će ga uzeti dobri ljudi i prebaciti u dom za nezbrinutu djecu.
Halida su pogodiše ove riječi, pred očima mu izbi crnilo. Ništa nije vidio. Riječi i glasovi su mu zastajkivali u grlu i ustima. Pao je na pod onesviješten. Ubrzo dođe sebi i ponovo ugleda dva policajska službenika. Oficir mu se obrati: "Halide, vidim da si plemenit i pošten čovjek. Tvoje ruke nisu zločinačke ispričaj mi šta se zaista dogodilo."
Dok mu je bol razarao srce, Halid je govorio: "Ljudi, da li je ovo nagrada za učinjeno dobro? Da li se ovako vraća dobročinstvo? Ja sam čist i plemenit čovjek. Oženjen sam i imam troje djece, sinove Samija i Suuda i kćerku Henadi; stanujem u poznatom kvartu." Nije se mogao savladati, iz očiju su mu potekle suze izazvane nepravdom i ogorčenjem, suze nevinosti i čistote.
Pošto se malo smiri, Halid ispriča cijelu priču sa staricom i njenom kćerkom. Kada završi, oficir reče: "Ne brini se, siguran sam da si nevin, ali se slučaj mora procesuirati, mora se naći dokaz tvoje nevinosti. U ovakvim situacijama, to je lahko. Izvršit ćemo nekoliko analiza koje će pokazati činjenično stanje." Halid ga prekide: "Kakvo činjenično stanje? Da sam nevin, je li? Zar mi ne vjeruješ? Čak i psi postupaju plemenito prema onome ko mu učini dobro, a većina ljudi to zaboravlja i uzvraća zlim."
U zoru je od Halida uzet uzorak spermatozoida i poslat na analizu u laboratoriju. Halid je ostao s oficirom u drugoj sobi i neprestano molio Allaha da istina iziđe na vidjelo.
Nakon, otprilike, dva sata, rezultati su stigli. Potvrdili su Halidovu nevinost. Nije se mogao kontrolirati od sreće. Pao je na sedždu zahvaljujući Allahu što je potvrdio njegovu nevinost. Oficir mu se izvinio zbog neprijatnosti. Starica i njena kćerka su prebačene u policiju kako bi se nastavio postupak i bile adekvatno kažnjene.
Prije nego je otišao kući, Halid je želio zahvaliti i oprostiti se od doktora koji mu je potvrdio nevinost. Otišao je u njegovu kancelariju, ali ga doktor iznenadi riječima: "Molim te, želio bih s tobom porazgovarati o nečemu nekoliko minuta."
Za nekoliko trenutaka, doktor sakupi hrabrosti i reče: "Halide, na osnovu izvršenih analiza, postoji sumnja da boluješ od teške bolesti. Ali, nisam u potpunosti siguran.
Zbog toga bih želio izvršiti neka ispitivanja kod tvoje žene i djece kako bi sa sigurnošću znali o čemu se radi." Halid, plašeći se za život, reče: "Doktore, molim te reci mi šta to ima kod mene. Ja sam zadovoljan Allahovom odredbom i sudbinom, ali se brinem za djecu, spreman sam žrtvovati se za njih.", a zatim briznu u plač.
Doktor ga poče smirivati: "Ne mogu kazati ništa dok ne budem siguran. Možda moje sumnje nisu na mjestu. Zato požuri, dovedi suprugu i djecu."
Za nekoliko sati, Halid dovede suprugu i djecu i izvršiše neophodne analize. Zatim ih prebaci automobilom i vrati se porazgovarati s doktorom. Dok su razgovarali, Halidu zazvoni mobilni telefon. Poslije kraćeg razgovora, nastaviše razgovor. Doktor ga upita:
- Kome si rekao da pripazi da ne polomi vrata stana?
-To je moj brat Hamed, stanujemo u istom stanu. Izgubio je ključ, pa me zove da požurim i otvorim mu vrata.
-Koliko vremena stanuje kod tebe?
-Već četiri godine, završna je godina studija" - reče Halid. Doktor ga upita:
- Da li možeš dovesti i njega da obavimo ispitivanja, da vidimo da li je bolest nasljedna ili ne? Halid reče: -Rado, sutra ujutru ćemo doći.
U dogovoreno vrijeme, Halid dođe s Hamedom u bolnicu. Izvršiše neophodne analize i ispitivanja. Doktor zatraži od Halida da dođe za nedjelju dana kako bi vidjeli konačne rezultate i raščistili situaciju. Halid je čitave nedjelje bio uznemiren.
U dogovoreno vrijeme je otišao doktoru koji ga primi sa izrazitom dobrodošlicom. Naručio mu je čašu limunade, da bi smirio živce. Počeo mu je govoriti o strpljivosti prilikom nesreća i problema i njihovoj neminovnosti na ovom svijetu. Halid ga prekide:
-Doktore, molim vas, nemojte mi više trenirati živce. Spreman sam podnijeti bilo koju bolest, to je Allahova odredba i u čemu je stvar?
-U većini slučajeva, istina je bolna, okrutna i gorka. Ali, moramo je spoznati i pravilno se postaviti. Bježanje od problema ne rješava probleme, niti poboljšava.
Doktor malo zašuti, a zatim baci bombu: -Halide, ti si neplodan, ne možeš imati djecu. Troje djece za koju si mislio da su tvoja djeca su tvoga brata Hameda.
Halid nije mogao izdržati ovaj ubistveni glas. Snažno je vrisnuo da se krik prolomio čitavom bolnicom, a zatim je pao onesviješten.
Za dvije nedjelje, Halid se probudi iz kome i shvati da su sve stvari u njegovom životu uništene i polomljene. Doživio je hemiplegiju i izgubio razum. Prebačen je u duševnu bolnicu da tamo provede ostatak života.
Žena mu je odvedena u policijsku stanicu kako bi se i zakonski potvrdilo njezino priznanje i da bi nad njom bila izvršena kazna kamenovanja do smrti.
Hamed je bačen iza zatvorskih rešetaka i čeka odgovarajuću šerijatsku kaznu.
Djeca su u dom za nezbrinutu djecu gdje će živjeti sa siročadima i ostavljenom djecom.
izvor : www.n-um.com

Gospodaru moj

Probudila sam se rano, po običaju... iako mi je danas neradni dan. Moja mala kći Merima također se navikla rano ustajati. Sjedila sam u svojoj radnoj sobi obuzeta knjigama i papirima.

'Mama, šta pišeš?'

'Pišem pismo Allahu.'

'Da li mi dopuštaš da ga pročitam, mama?'

'Ne, ljubavi moja, ovo je lično pismo koje ne želim da bilo ko čita.'

Merima je izašla tužna iz moje radne sobe, ali je stalno ponavljala to pitanje. Ja sam je redovno odbijala. Proteklo je tako nekoliko sedmica. Pošla sam u njenu sobu, ali mi je prvi put djelovala zbunjeno... Zbog čega je bila zbunjena?

'Merima, šta pišeš?' Još više se zbunila...

'Ništa, mama' – odgovorila je, 'ovo su moji lični papiri.'

Šta je to napisala moja devetogodišnja kći i boji se da ja to vidim!!?

'Pišem pisma Allahu, kao i ti...' - odjednom je zastala, a potom me upitala: 'Da li će se sve obistiniti što pišemo, mama?'

'Naravno, kćeri moja, Allah uistinu sve zna...'

Nije mi dopustila da pročitam ono što je napisala. Izašla sam iz njene sobe te se uputila prema Rašidu da mu, po običaju, pročitam novine. čitala sam novine ali mi je misao bila s mojom djevojčicom. Rašid je primijetio moju rastresenost... pomislio je da je on razlog tome... pokušao me nagovoriti da angažujemo medicinsku sestru da se brine o njemu... kako bi mi olakšao. Dragi Allahu, nisam željela da to pomisli... Zagrlila sam ga i poljubila u čelo koje se znojilo zbog mene i moje kćeri, Merime. Objasnila sam mu šta je razlog moje brige i rastresenosti.

Merima je otišla u školu a kada se vratila zatekla je doktora u kući. Požurila je da vidi svoga nepokretnog oca. Sjela je do njega djetinji ga zadirkujući. Doktor mi je objasnio da je Rašidovo stanje veoma kritično. Zanemarila sam činjenicu da je Merima još uvijek dijete i bez imalo obazrivosti kazala sam joj da je doktor rekao kako srce njenog dragog oca, koji je puno voli, polahko slabi i da neće živjeti duže od tri sedmice. Merima se zaprepastila. Stalno je plakala govoreći:

'Zašto se sve ovo dešava babi, zašto???'

'Moli se za njegovo izlječenje, Merima! Moramo biti hrabre! Ne zaboravi na Allahovu milost i da je On, sve u stanju učiniti. Ti si babina mala i jedina kći.'

Merima je poslušala svoju majku, prikupila hrabrosti i rekla:

'Moj babo neće umrijeti!'

Merima je svako jutro ljubila svoga babu u obraz. Jednog dana ga je pogledala nježnim i umiljatim pogledom govoreći mu:

'Kako bih voljela da me jednog dana otpratiš do škole.'

Njenu veliku tugu pokušao je ublažiti riječima: 'Ako Allah da, doći će dan kada ću te otpratiti, draga moja Merima.'

On je bio potpuno svjestan da neće moći priuštit to zadovoljstvo svojoj kćerkici. Merimu sam otpratila u školu. Kada sam se vratila kući radoznalost me tjerala da pročitam pisma koja je pisala Allahu. Tražila sam ih u njenom stolu ali nisam ništa pronašla. Dugo, dugo sam ih tražila, ali bez rezultata. Gdje ih je ostavila? Da li ih je pocijepala nakon što ih je napisala?
Možda su ovdje... Merima je puno voljela tu kutijicu. Tražila ju je od mene dok je nisam ispraznila i dala joj...
Allahu dragi, u kutijici je mnogo pisama, i sva su pisana Allahu!
Gospodaru moj... Gospodaru moj... Neka krepa pas našeg komšije Seida, zato što me prepada!!
Gospodaru moj, neka naša maca okoti puno malih mačića... da joj nadomjeste mačiće koji su joj pomrli!!!
Gospodaru moj, neka moj tečić bude uspješan u školi, zato što ga ja puno volim!!!
Gospodaru moj, učini da ruže u našoj kući brzo rastu kako bih svakog dana kidala po jednu ružu za moju učiteljicu!!!

Bilo je mnogo pisama. Između ostalog, pisala je: Gospodaru moj, povećaj pamet našoj sluškinji zato što sekira moju majku...

Allahu, sve molbe iz pisama su joj bile uslišane: Uginuo je pas našeg komšije prije heftu dana, naša maca se okotila i ima puno mačića, Ahmed je uspješan u školi, ruže su porasle i Merima ih svakodnevno bere za svoju učiteljicu...
Allahu, zašto Merima ne moli za izlječenje svoga oca!?? Puno puta sam je poticala na to...
Iz misli me prenu zvuk telefonskog zvona. Sluškinja se javila i pozvala me: 'Gospođo, učiteljica.'

Učiteljica! Šta se desilo sa Merimom? Da li je nešto uradila? Obavijestila me da je Merima pala sa četvrtog sprata kada je išla u stan svoje učiteljice, koja je toga dana bila odsutna, kako bi joj dala ružu. Nagela se na balkon... ruža je pala... pala je i Merima...
Udarac je bio izuzetno snažan. Nismo ga mogli podnijeti ni ja ni Rašid. Od siline tuge njemu se ukočio jezik i od tada on više ne može govoriti.

Zašto je umrla Merima?

Ne mogu odagnati misli na smrt svoje voljene kćerkice... Svaki dan sam išla do njene škole, kao da je pratim. Sve sam radila što je moja curica voljela. Svaki kutak u kući podsjećao me na nju. Sjećam se njenog smijeha koji je našu kuću ispunjao životom...

Prošle su godine od njene smrti, a kao da se to juče desilo. U petak ujutru došla mi je sluškinja, sva uplašena. Rekla mi je kako je čula nekakve zvuke iz Merimine sobe.
Allahu, da li je moguće da se Merima vratila??? Ovo je ludilo!!! Ti samo maštaš... Noga nije kročila u tu sobu otkako je umrla Merima. Rašid je bio uporan da trebam ući i vidjeti šta se čulo. Stavila sam ključ u vrata. Moje srce je snažno lupalo... Otvorila sam vrata i, nisam se mogla kontrolisati. Sjela sam i plakala, plakala... Bacila sam se na njen krevet, a on se klimao... Ah, sjetila sam se, stalno mi je govorila da se klima i da škripi kada se pokreće. Zaboravila sam pozvati stolara da ga popravi. Ali, sada nema koristi...
Šta je uzrokovalo zvuk??? Da, to je zbog pada levhe na kojoj je bila napisana Ajetu'l-Kursijja koja je bila okačena da bi je Merima svakodnevno čitala dok je nije naučila napamet. Kada sam podigla levhu kako bih je ponovno postavila na zid pronašla sam papirić koji je Merima okačila na poleđini.
Allahu, to je jedno od njenih pisama...
Šta je bilo napisano u tom pismu!??
Zašto ga je Merima stavila iza Ajetu'l-Kursijje???
To je bilo jedno od pisama koje je Merima pisala Allahu...

Bilo je napisano: Gospodaru moj! Gospodaru moj! Daj da ja umrem a da moj babo živi!

www.lijecenje-kuranom.com

Žena koja govoraše samo Kur'an

Susret
Jedna starija žene sjeđaše ispred drveta. Bijaše na putu za hadž. Hazreti Abdullah ibn Mubarek prolaziše tim putem. Također smjeraše zijaretiti Bejtullah, obaviti hadž, te posjetiti mezar hazreti Pejgambera, alejhisselam. Vidjevši ovu ženu, veoma uznemirenu i potresenu, obrati joj se.

Razgovor
Abdullah: “Esselamu alejkum ve rahmetullah!”

Žena: “ ‘Selam! Mir vama!’ Riječi su od samilosnog Gospodara.” (36:58.)

Željela je reći da na selam ustvari odgovara sam Allah, Najuzvišeniji. Dalje reče: “Koje Allah zabludi prepusti, takvi uputitelja neće ni imati.” (7:186.) Željela je reći da je zalutala s puta.

Abdullah: “Odakle dolaziš?”

Žena: “Hvaljen neka je Onaj Koji je noću prenio Svoga roba iz Hrama Svetoga do Hrama Najudaljenijega.” (17:1.) Željela je reći da dolazi od Mesdžidul Aksaa.

Abdullah: “Koliko dugo si ovdje?”

Žena: “ ‘tri noći...’ ” (19:10.)

Abdullah: “A šta je s hranom?”
Žena: “ ‘i Koji me hrani i poji...’ ” (26:79.) Na ovaj ili onaj način, Allah je taj Koji joj hranu obezbjeđuje.

Abdullah: “A ima li gdje vode za abdesta?”

Žena: “a ako vode niste našli, tada rukama čistu zemlju dotaknite i lica vaša i ruke vaše potarite.” (4:43.) Željela je reći da čini tejemum, budući ne može pronaći vodu.

Abdullah: “Evo ti nešto hrane. Uzmi.”

Žena: “postite do noći.” (2:187.) Željela je reći da posti.

Abdullah: “Ovi nije mjesec ramazana.”

Žena: “A onaj ko s draga srca kakvo dobro učini, pa Allah je zbilja zahvalan i sveznajući je!” (2:158.) Dakle, posti nafilu (dobrovoljni post).

Abdullah: “Dozvoljeno je prekinuti post kada je osoba na putu.”

Žena: “A znajte, bolje vam je da postite.” (2:184.)

Abdullah: “Govori kao što ja govorim.”

Žena: “on (čovjek) ne izgovori ni jednu riječ a da kod njega nije pratilac pripravljeni!” (50:18.) Željela je reći da budući je svaka čovjekova izgovorena riječ motrena i zabilježena, iz opreza govori samo riječima Kur’ana časnoga.

Abdullah: “Kojemu plemenu pripadaš?”

Žena: “I ono o čemu ti znanja nemaš – ne slijedi, jer, zbilja i za sluh, i za vid, i za razum – za sve pitan će čovjek biti!” (17:36.) Željela je reći da gubiš snagu interesirajući se za stvari o kojima nemaš znanja a koje te se ne tiču.

Abdullah: “Halali mi! Nema sumnje da sam pogriješio.”

Žena: “ ‘Danas vama prijekora neće biti, Allah će vama oprostiti.’ ” (12:92.)

Abdullah: “Da li bi željela putovati na mojoj devi i sustići svoju karavanu?”

Žena: “A što od dobra vi učinite, za njeg Allah zna!” (2:197.) Željela je reći da ako učiniš to dobro djelo za mene, Allah će ti nadoknaditi.

Abdullah: “Onda, zajaši je.” Rekavši ovo povuče svoju kamilu na zemlju natjeravši je da sjedne.

Žena: “Ti reci vjernicima da obore svoje poglede!” (24:30.)
Abdullah shvati poruku i pogleda ustranu. Dok se žena penjaše, kamila se prope a njene halje zaglaviše među sedlom, pa reče: “A zlo koje vas pogodi zbog stečevine je ruku vaših.” (42:30.) Drugim riječima, sama je privukla Abdullahovu pažnju.

Hazreti Abdullah shvati o čemu se radi pa priveza noge deve i zategnu kaiševe od sedla. Čestitala mu je na bistrini i sposobnostima riječima: “I Mi smo u tome razbor Sulejmanu darovali.” (21:79.) Kada se putovanje trebalo nastaviti, žena prouči ajete koji se preporučuju proučiti prije polaska na put: “ ‘Slavljen nek’ je Onaj Koji nam je njih potčinio, mi ih bez njega ne bismo mogli uza se imati, i mi ćemo se svome Gospodaru doista vratiti!’ ” (43:13.)

Hazreti Abdullah ibn Mubarek držaše uzde kamile. Počeše pjevušiti poznati arapsku pjesmu koju pjevaše putnici, te ubrza korak.

Žena: “ ‘U svom hodu smjeran budi i glas svoj ti obori.” (31:19.)

Hazreti Abdullah je shvatio. Usporio je i stišao svoj glas.

Žena: “Stoga vi učite ono što vam je lahko iz Kur’ana!” (73:20.) Željela je reći da umjesto da pjevuši pjesmu Huddi, bolje mu je učiti (izgovarati) Kur’an.

Hazreti Abdullah poče učiti Kur’an.

Žena posta zadovoljna i reče: “I samo pametni Opomenu prihvataju.” (2:269.)

Nakon što je učio Kur’an neko vrijeme, hazreti Abdullah upita ženu da li je udata, da li joj je muž živ: “Imaš li muža?”

Žena: “O vjernici! Ne pitajte o stvarima koje vam, kad vam se objasne, zlo donose!” (5:101.)

Željela je reći da joj nije prijatno govoriti o tome, što je ukazivalo da joj je muž umro. Konačno, stigoše karavan.

Abdullah: “Imaš li sinova ili roda kakvog u ovoj karavani?”

Žena: “Bogatstvo i sinovi nakit su života ovosvjetskoga.” (18:46.) Željela je reći da su joj sinovi u toj karavani te da jednome od njih karavana daje naknadu za rad.

Abdullah: “Šta ti sin radi za karavanu?” Želio je time saznati nešto čime će ga lakše prepoznati.

Žena: “i putokaze; a i po zvijezdama zapućuju se oni.” (16:16.) Željela je reći da je on vodič karavane.

Abdullah: “Možeš li mi reći njihova imena?”

Žena: “A Allah je Ibrahima uzeo za prijatelja.” (4:125.) “A s Musaom Allah je, doista, razgovarao!” (4:164.) “ ‘O Jahja! Prihvati se Knjige snagom svom!’ ” (19:12.) Ovim ajetima, žena ga obavijesti da se njeni sinovi zovu Jahja, Ibrahim i Musa.

Abdullah zazva njihova imena i trojica mladića odmah dođoše.

Žena (obraćajući se sinovima): “ ‘pošaljite jednog od vas u grad sa ovim vašim srebrenjacima, neka vidi u koga je hrana najčistija i neka vam donese opskrbu od njega.’ ” (18:19.) Drugim riječima, rekla im je da nahrane hazreti Abdullaha.

Kada je hrana donesena, rekla je Abdulahu: “ ‘Jedite i pijte, zadovoljni nek’ ste za ono što u danima minulim uradiste!’ ” (69:24.) Uz ovaj ajet prouči i drugi kojim izrazi svoju zahvalnost za ljubaznost i svo dobro koje joj učini: “Zar je nagrada za dobro nešto drugo doli dobro?!” (55:60.)
Kraj
Njihov razgovor završio se ovim ajetom. Ženin sin obavijestio je hazreti Abdullaha ibn Mubareka da njegova mati govori ovim načinom, tj. koristi isključivo ajete časnoga Kur’ana, već četrdeset godina.
www.bosona.net

...u kaburu..

U Medini živješe jedan čovjek koji je često odlazio u predgrađe da obiđe svoju sestru koja je tamo živjela. Jedanput mu sestra oboli, a nakon kraćeg vremena i umrije.
Čovjek se pobrinu oko njenog ispraćaja sa ovog svijeta, klanjaše joj dženazu i odnesoše je na mezarluke, a kada je ukopaše on se vrati kući. Tada primjeti da je prilikom ukopa izgubio kesu s novcem kod sestrinog kabura.
Zovnu jednog rođaka pa ponovo odoše na mezarluke i dok malo odgrnuše zemlju nadoše onu kesu i novce. Tada čovjek reče svom rođaku:
- Odmakni se malo, da ja pogledam u kakvom je stanju moja sestra!
Kada se njegov rođak odmače u stranu, čovjek skloni ono malo zemije što je još bilo na lahdu (dio kabura gdje se položi umrli), a unutra u kaburu hukti vatra. On brže-bolje vrati sve kako je i bilo, poravna kabur i vrati se kući te ode svojoj majci. Kada je došao reče joj:
- O majko, ispričaj mi sve o mojoj sestri što znaš.
Majka mu reče: - Zašto pitaš za nju sad kad je ona već mrtva?
On reče: - Hoću da mi kažeš sve o njoj!
Onda mu majka reče ovako: - Tvoja sestra je često kasnila sa namazom i nije ga obavljala na vrijeme, a klanjala je i kada nije bila potpuno čista. Imala je običaj da sluša razgovore u komšiluku, a onda je to prenašala drugima, iako je znala da je to veliki grijeh.
Kada je to čovjek čuo onda mu bude jasno zašto je njegova sestra isti dan kako je ukopana u kabur, bila izložena kaburskom azabu i kazni Uzvišenog Allaha.


da nas Allah s.w.t sacuva toga.