BOSANCICA srednjovjekovno Bosansko pismo

Naše bosansko-hercegovačko kulturno bogatstvo je sadržano i u našem pismu srednjovjekovnom, u bosančici.

U IX vijeku dvojica braće Ćirilo i Metodije iz okoline Soluna su udarili temelje slavenske pismenosti postavljanjem alfabeta koji su nazvali glagoljica. Cilj ovog pisma je bio da se širi misionarstvo, odnosno pokrštavanje slavenskih plemena, koji su tada bili višebožci, tako da i prvi prevod Biblije bio je na glagoljici.

Učenik Ćirilov, Kliment Ohridski tvorac je novog pisma ćirilice, čiji su korijeni uzeti iz grčkog alfabeta, pisma koje je bilo manje komplikovano u odnosu na glagoljicu i koje se brzo širilo iz Makedonije ka Srbiji, Bugarskoj, Rusiji, na nešto sporije ka Bosni. Prema naučnim spoznajama ćirilicu u Bosnu su donijeli Makedonci, direktnim ili indirektnim posredovanjem preko Zete.

Na ovom tlu ovo se pismo modifikovalo prema vlastitim glasovnim potrebama u pismo, koje nosi naziv bosančica i koji je zadržano do danas. U nekom sredinama za ovo pismo se kaže begovica ili begovača, ali u suštini radi se o vrlo malim nijansama u bosanskom pismu.

Najpoznatiji i najstariji dokument na ovom pismu je ”Povelja Kulina Bana” iz 1189. godine čiji se original još čuva u muzeju ”Ermitraž” u St. Petersburgu (Lenjingrad).


Povelja Kulina bana (29.8.1189.)

U ime otca i sina i svetago duha.

Ja, ban bos’nski Kulin, prisezaju tebje, kneže Krvašu, i vsjem građam dubrov’čam, pravi prijatelj biti vam, od sele i dovjeka.

I prav goj držati s vami i pravu vjeru – dokole s’m živ.

Vsi Dubrovčane, kire hode po mojemu vladaniju, trgujuće godje si kto hoće krjevati, godje si kto mine, pravov vjerov i pravim srdcem držati je, bez vsakoje zledi – razvje što mi kto da svojev voljov poklon.

I da im ne bude od mojih č’stnikov sile.

I dokole u mne budu – dati im s’vjet i pomoć, kakore i sebje, kolikore može, bez v’sega zloga primisla.

Tako mi, bože, pomagaj, i sije sveto jevanđelje.

Ja, Radoje, dijak banj, pisah siju knjigu poveljov banov, od rož’stva Hristova tisuća i s’to i osa’deset i devet ljjet’, mjeseca augusta, u dvadeseti i deveti dn’, usječenie glave Jovana Krstitelja.

U tom periodu to je bilo važeće pismo u Bosni koje se upotrebljavalo u običnom životu, kao diplomatsko pismo, kao crkveno-vjersko pismo, u školstvu. Tragovi su sačuvani na stećcima i na njima su se i najduže zadržali. Do sedamnaestog stoljeća sreću se motivi na nadgrobnim spomenicima Bosanaca katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti, dok kod muslimanske sve do devetnaestog stoljeća (u Sarajevu i oko Sarajeva).

Na bosančici pisane su crkvene knjige iz perioda bogumilstva. Poslije za vrijeme osmanske vlasti bosanski franjevci služili su se bosančicom, a zadržana je i u kućama potomaka vlastelinskih porodica.

Međutim, inkvizicija, koja je imala posebnu moć u srednjem vijeku i koja je zabranjivala bogumilstvo, imala je za posljedicu da je vrlo mali broj knjiga pisan bosančicom sačuvan iz tog perioda.

Heretička ”Tajna knjiga” čiji se prevod sa latinskog nalazi u Bečkoj Nacionalnoj biblioteci je nepobitan dokument o inkviziciji i zabrani bogumilstva, a time i bosančice kao pisma.

U toku su iskopavanja na Univerzitetu u Visokom za vrijeme Kulina Bana. Ima vjerovanja da je to bio drugi univerzitet u Evropi poslije Španije. Postoje i pisani tragovi da su ovaj Univerzitet posjećivali i sticali znanja paganske sekte iz Francuske. Kad bude završeno ovo istraživanje, sigurno ćemo imati više informacija o školstvu, kulturi, a time i pismenosti.

Na kamenoj ploči iz XII stoljeća i koja je pisana bosančicom, a koja je nađena u okolini Zenice, Fikret Ibrahimpašić, veliki poznavalac prošlosti BiH, je pročitao natpis gdje se spominje sudstvo. To je nepobitan dokument da je država Bosna bila tako savremeno uređena da je poznavala i ovaj oblik vlasti.

Dolaskom Austrougarske monarhije u BiH dolazi do velikog preokreta u načinu života, pa tako i u školstvu.

U svojoj kući posjedujem knjigu ”Izvještaj o radu Preparandije” iz 1892. godine u kojoj je sadržan nastavni plan i program obrazovanja.


Gramatika bosanskoga jezika iz 1890. godine

U školskoj knjizi ”Gramatika bosanskoga jezika” iz 1890. godine,* a koju je napisao profesor iz Sarajeva, Frane Vuletić, na strani broj 6 i 7 dat je uporedni pregled bosančice kroz vjekove na kamenim spomenicima uporedo sa latinskim, grčkim, ćirilično crkvenim i ćirilično građanskim pismom, a zatim bosančica dana u rukopisu sa više varijanti, pisana na kamenoj ploči iz XVIII stoljeća, na olovnoj ploči, kao manastirsko pismo i kao begovsko pismo u Krajini i Hercegovini. Upravo po ovoj knjizi budući učitelji, prema ”Izvještaju” dva sata sedmično su vježbali da pišu na staroslovjenskom pismu i na bosančici. U ovoj Gramatici koja sadrži pisma latinično, ćirilično, staroslovjensko i bosančicu nema arebice, pisma koje je bilo jako rašireno u muslimanskoj sredini i na kojem je napisana alhamijado književnost.


Bosančica u rukopisu

Da je bosančica doživjela i nadživjela XX stoljeća navodim tri izvora.

U rukopisu Čokić Fadila, mog dajđe (1911-1994. godine iz Tuzle) do kojeg sam slučajno došla ove godine, o njegovim razmišljanjima o školstvu stoji:

”Napomenut ću još da je medu muslimanima bilo, istina vrlo rijetko, uglavnom samo u starim begovskim porodicama, potomcima naše srednjovjekovne vlastele, još i poznavanja i služenja bosančicom.

Jednom mom školskom drugu, Šemsudinu Gavran Kapetanoviću pisala je i njegova nena iz Počitelja bosančicom, pa sam i ja ta pisma čitao, jer smo u Gimnaziji u Sarajevu učili i ta naša stara pisma i naš stari jezik da bi mogli čitati natpise na starim spomenicima. (To je period 20-tih godina prošlog stoljeća).

Ovo pismo su obavezno poznavala sva čeljad, i muška i ženska u tim starim begovskim porodicama i služili su se njime samo u svojim zatvorenim međusobnim odnosima.”

Nedavno sam slučajno stupila u vezu sa gospodom Borkom Tomljenović iz Mičigena, kćerkom cijenjenog tuzlanskog hirurga Dr. Jovanovića, a moje majke drugaricom iz osnovne škole i velikim zaljubljenikom suživota u BiH. Poklonila mi je svoju priču o ”Begovskoj porodici Tuzlić”, i prosto nestvarno, u jednom fragmentu naslućuje da se i u ovoj porodici sačuvala bosančica u jednom starom dokumentu, koji se čuvao kroz vjekove (nije imala nikakve informacije da me ova oblast interesuje).

Naš najveći pjesnik, Mehmedalija Mak Dizdar nadahnuo se ljepotom sa izvorišta Bosne i u svom ”Kamenom pjevaču” uvezao kontinuitet Bosne i bosančice, jer je i mnoge stihove, koji su izvezeni bosančicom ovjekovječio.

A ja Vam nudim na dar bosančicu, da možete naučiti da napišete samo svoje ime i prezime, i da budete ponosni na to, jer u svijetu vrlo rijetko neko ima tu mogućnost.

Na ovaj način moći će te da cijenite i čuvate ljepotu bosansku i nastavite njeno hiljadugodišnje postojanje.

**navedeni tekst je napisao g. Vahid Šeremet, tekst je objavljen u novinama Most