Bosnjacki forum
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Bosnjacki forum

Esselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu!
 
HomePortalLatest imagesRegistracijaLogin

 

 ZELENI KADAR

Go down 
AutorPoruka
Lejla
Admin
Admin
Lejla



ZELENI KADAR Empty
KomentarNaslov komentara: ZELENI KADAR   ZELENI KADAR Icon_minitimeWed May 28, 2008 10:22 pm

http://glasnik.gracanica.net/arhiva/broj2/formacije.htm


O muslimanskim formacijama tuzlanskog kraja tokom drugog svjetskog rata


(Širi izvod iz izlagnja u razgovoru o knjizi “Muslimanske formacije tuzlanskog kraja u drugom svjetskom ratu”, autora Adnana Jahića, koji je održan u Tuzli 8. juna 1996. godine)

...Ova materija, iako je bivala spomenuta uzgredno u sklopu drugih istraživanja, najčešće je tretirana negativno, ne ulazeći u dublje razjašnjavanje. Najčešće, slijedeći već utvrđene šablone, po kojima se jedino partizanskom pokretu davala pozitivna ocjena, a sve drugo je svrstavano na drugu stranu s negativnom konotacijom. A upravo, Bosna i Hercegovina je sa svojom multietničkom i multikonfesionalnom strukturom stanovništva, bila onaj prostor u kome su se bili upleli mnogi strani interesi, što nas, naučne istraživače, obavezuje da svaki društveni fenomen u Bosni i Hercegovini istražujemo sa mnogo više minucioznosti, nego što je to potrebno u drugim jednonacionalnim sredinama. U Bosni se istraživanjem i nekih društveno perifernih pitanja, sa dobro postavljenom metodologijom, može doći do značajnih saznanja i o onim centralnim društvenim pitanjima. Ili da se istraživanjem pojedinih fragmenata, pomogne napraviti mozaik pomoću koga će se bolje razumjeti cjelina društvenih događanja u određenom vremenu, ili bolje objasniti prethodno ili kasnije razdoblje života jedne narodne ili vjerske zajednice. Jedno od tih pitanja koje tome treba da doprinese jeste i istraživanje fenomena muslimankih formacija u Bosni i Hercegovini u vrijeme drugog svjetskog rata.

Za bolje razumijevanje fenomena muslimanskih formacija u Bosni i Hercegovini treba imati u vidu slijedeće:

Prvo: osporavanje bošnjačkog nacionalnog identiteta bosanskim i sandžačkim muslimanima;

Drugo: osporavanje političkog i državno-pravnog identiteta Bosne i Hercegovine s kojima je ona ušla u povijest;

Treće: nacionaliziranje bošnjačkog naroda u Srbe i Hrvate, različitim metodama pritisaka - uskraćivanjem političkih, ekonomskih i socijalnih prava;

Četvrto: pokušaji teritorijalno-administrativnog fragmentiranja Bosne i Hercegovine njenom podjelom na banovine i nacionalno čista područja s namjerom njihovog nacionaliziranja i separisanja od Bosne i Hercegovine;

Peto: fizičko uništavanje Bošnjaka kao autohtonog naroda koji baštini kulturnu i političku historiju Bosne, čiji je biološki opstanak sudbinski vezan za opstanak Bosne i Hercegovine kao posebnog političkog i državno-pravnog entiteta;

Šesto: političko fragmentiranje bošnjačkog naroda na različite političke opcije, što ne mora da znači ništa loše, pod uslovom da se ne radi o opcijama kojim se ruši političko, držvno-pravno i teritorijalno jedinstvo zemlje.

Posljednjih dvjesta godina, od slobodarskih ideja francuske buržoaske revolucije i nacionalnih preporoda pojedinih naroda u Evropi i posebno na Balkanu, preko ustanka Husein-kapetana Gradaščevića do danas, historija Bošnjaka se odvijala između borbe za goli biološki opstanak i očuvanja teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine u različitim poličkim oblicima kojim bi se očuvala Bosna i Hercegovina kao zaseban politički entitet - od pašaluka do zahtjeva za političkom autonomijom, obnove državnosti 1943. i njenog međunarodnopravnog priznanja 1992. godine, kao nezavisne države.

Ako u ovom rasponu posmatramo organiziranje vojne komponente i odbrambeni angažman bosanskih muslimana, ona se izražava u dva vida: prvo, u mobiliziranju muslimana u vojne formacije država koje su imale suverenitet nad Bosnom i Hercegovinom i drugo, vojne formacije koje su organizirali autonomno sami Bošnjaci ili za ostvarivanje svoje političke autonomije, kao što je bio slučaj u vrijeme Husein-kapetana Gradaščevića ili legije i zelenog kadra za očuvanje biološke supstance naroda za vrijeme drugog svjetskog rata, do bosanske vojske 1992. godine. Uvijek je taj angažman imao dvostruku funkciju: očuvanje biološke supstance naroda i očuvanje teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine. Jer je očuvanje biološke supstance bilo ukorijenjeno u bosansku zemlju.

Ako muslimanske formacije u tuzlanskom kraju u drugom svjetskom ratu u formi legije i zelenog kadra možemo svrstati u formacije koje su organizirali muslimani da bi zaštitili svoju biološku supstancu, ostaje da se određenim metodološkim postupkom naučno utvrdi njihovo mjesto u historiji kao i mjesto partizanskih formacija u kojima su muslimani značajno participirali, poput 16. muslimanske brigade i drugih brigada u kojima su muslimani bili zastupljeni, kao i stvaranju muslimanske SS divizije, koju su podržavali određeni muslimanski krugovi naklonjeni Njemačkoj, nadajući se da će im ona osigurati političku autonomiju Bosne u novom evropskom poretku pod dominacijom Nijemaca.

Iako se formiranje legije i zelenog kadra uz dozvolu kvislinškog režima, a da mu se stvarno duhovno nije pripadalo, može razumjeti i opravdati, jer se radilo o lokalnim jedinicama za očuvanje stanovništva i vlastitog kućnog praga, prije svega od četnika, pa i drugih raznih vojski, koje su zbog toga bile prinuđene da zaobilaze mulimanska sela, ničim se ne može opravdati učešće u stvaranju SS divizije od muslimanskih mladića, neovisno od toga protiv koga je ta SS jedinica bila borbeno usmjerena, a ona je prvenstveno bila usmjerena protiv partizana.

Činjenica da se muslimanskom legijom i zelenim kadrom u Bosni i Hercegovini operativno nije upravljalo iz jedinstvenog centra, kao i postojanje podrške određenih muslimanskih krugova, podržavanih iz inostranstva, te formiranje SS divizije, govori o političkom nejedinstvu Bošnjaka i političkom sljepilu i obezglavljenosti u vođenju jedinstvene nacionalne bošnjačke politike, u najtežim uslovima u njihovoj dotadašnjoj historiji.

Neuspjeh u ostvarivanju nacionalnog bošnjačkog jedinstva iz vremena ustanka Husein-kapetana Gradaščevića, ponavlja se u više navrata, da bi kulminiralo u vremenu pred drugi svjetski rat i za vrijeme samog rata. Tada je unutar bošnjačkog naroda nastao najdublji rascjep na one koji su saradnjom sa kvislinškim režimom i Njemačkom računali da će sačuvati narod i Bosnu i Hercegovinu i one koji su podržavali partizanski pokret predvođen KPJ. Objema grupama pripadala je ogromna većina muslimanskog stanovništva. Prva im je briga bila kako preživjeti i sačuvati biološku supstancu naroda i svoje kućne pragove mada sa različitim filozofskim, političkim i ideološkim pristupima. Saradnja sa aktuelnim vlastima se svela isključivo do one mjere kojom bi se legitimirale te vojne formacije da ne bi bile razoružane. Međutim, manji dio muslimanskog vođstva i njegovih sljedbenika bilo je indoktrinirano ustaškom, četničkom i nacističkom ideologijom i slijepo slijedilo do kraja upute svojih gospodara, kako ustaša i četnika, tako i njemačkih fašističkih vođa. Zato u ovakvom korisnom istraživanju, koje je započeo Adnan Jahić, navođenjem činjenica, brojeva i drugih podataka, treba iznijeti pravu istinu o muslimanskim legijama i zelenom kadru i rehabilitirati muslimanski narod od njegove identifikacije, naročito sa ustašama, koju je nametala srpska historijografija.

Kao što uključivanje većine muslimanskog stanovništva u legiju i zeleni kadar nije značilo i prihvatanje ustaške ideologije, tako uključivanje muslimanskog stanovništva u partizanske jedinice, nije istovremeno značilo i prihvatanje komunističke ideologje. Ulazak u partizanke jedinice, naročito omladine, nije inspirisan samo uspješnom partizanskom propagandom, već i odgovorom na dati historijski trenutak, kojim su se nudile nove mogućnosti potvrđivanja nacionalnog i državno-pravnog identiteta bosanskih muslimana kao zasebne etničke grupe i državno-pravnog identiteta Bosne i Hercegovine, čime je ona obnovila svoju državnost nakon skoro pet stotina godina potpadanja pod suverenitet drugih država.

Zato, apriori, ne treba pri ovim istraživanjima glorificirati nešto što je nastalo iz teške nužde, kao što su muslimanske legije i zeleni kadar, niti davati isključivo negativni predznak partizanskom pokretu kojim je dominirala komunistička ideologija. I u jednom i u drugom slučaju bilo je zloupotreba u upotrebi ovih jedinica: u nekim slučajevima sukobljavanja legije i zelenog kadra sa partizanskim jedinicama, i obrnuto, nepotrebnog sukobljavanja nekih partizanskih jedinica sa muslimanskim formacijama koje su čuvale svoja sela od pljačke, paljevine i ubijanja nevinog stanovništva.

Po mome mišljenju, u ovakvim istraživanjima, naročito kada se ona odnose na određenu regiju, ne treba ići na uopćavanje, bilo negativnog bilo pozitivnog u njihovom ponašanju. Treba ići od slučaja do slučaja, od sela do sela, od jedinice do jedinice, i u njima otkrivati prave uzroke pozitivnog ili negativnog ponašanja. Tako se samo može doći do istine i njenog uopćavanja, kao nečeg pozitivnog ili negativnog u tom vrtlogu rata, na određenom prostoru, u određenoj regiji, razumije se sagledavajući je u kontekstu ovakve ili onakve politike njihovih političkih protagonista, u određenom prostoru i određenom vremenu.

Tako je npr. bio jedan politički kontekst kada je Hadžiefendićeva legija djelovala do juna 1943. Drugi je bio kada je Hadžiefendić sarađivao na formiranju SS divizije, neovisno od toga koliko je on stvarno u to bio involviran i zbog čega je možda trebao da odgovara, ali ne i da bude strijeljan.

S druge strane, zeleni kadar koji je nastao u ljeto 1943. godine, a zvjezdane trenutke imao 1944. godine, nije isto što i Hadžiefendićevi legionari 1941/1942. koji su spašavali stanovništvo od četnika, s jedne strane, i kada se nije znala politička sudbina Bosne i Hercegovine. Sa obnavljanjem državnosti Bosne i Hercegovine 25. novembra 1943. i sa njenim priznanjem kao posebne federalne jedinice 29. novembra 1943. godine u jugoslovenskoj federaciji, BiH je postigla najviši stupanj političke autonomije koji se može postići u jednoj federalnoj državi u koju je i sama ušla sa svim elementima obnovljene državnosti. Zeleni kadar se ne može u ovakvom naučnom istraživanju ocjenjivati istim parametrima kao muslimanski legionari u prve dvije godine rata. Iako se i zelenom kadru ne može poreći da je branio muslimansko stanovništvo od četnika, njemu se ne može odreći ni činjenica da je on objektivno, neovisno od subjektivnih osjećanja naroda koji je u njemu bio mobiliziran, da je on branio i ratom uspostavljeni Pavelićev kvislinški režim protiv koga su bile usmjerene partizanske jedinice, kao vojska nove vlasti uspostavljene Zavnobihom i Avnojem. Time su se muslimanski protagonisti takve politike objektivno i ne htijući stavili u jedan ahistorijski, konzervativni kontekst, neprijateljski raspoložen prema novoj vlasti, odnosno državnopravnom poretku koji je s njom uspostavljen.

Sam je autor (Adnan Jahić) izveo razliku između zelenog kadra i legije. On je ratovao pod zelenim bajrakom s kojim se nakon klanjanja namaza izlazilo iz džamije i odlazilo u boj. Zeleni kadar je jednako branio svoj narod i njegovu vjeru i nosili su fesove s polumjesecom. Među njima nije bilo onih koji su pričali i izbjegavali bojište. Borba zelenog kadra, kaže autor, podrazumijevala je rat za Bosnu i Bošnjake u njoj. Ako ove autorove reminiscencije razmotrimo s politološkog stanovišta, sa stanovišta tek obnovljene državnosti Bosne i Hercegovine, ne možemo a da tu njihovu borbu ne ocijenimo kao veliku zabludu da se Bosna i Hercegovina može očuvati samo kao država Bošnjaka. I ovaj rat je pokazao da se Bosna i Hercegovina kao država može očuvati samo kao multietnička zajednica sva tri bosanska naroda. Nije, dakle, bilo dovoljno ni tada ni danas očuvati samo narod i njegovu vjeru, već da se i narod i sloboda njegove vjere može očuvati samo uspješnom odbranom države Bosne i Hercegovine. To je shvatio gospodin Alija Izetbegović, to su shvatili borci Armije R BiH, i zato su polučili uspjeh. Da su branili samo narod i vjeru, ostali bi bez države, a potom i bez naroda i njegove vjere..
Na vrh Go down
Lejla
Admin
Admin
Lejla



ZELENI KADAR Empty
KomentarNaslov komentara: Re: ZELENI KADAR   ZELENI KADAR Icon_minitimeWed May 28, 2008 10:26 pm

http://glasnik.gracanica.net/arhiva/broj11/rat.htm

Soko u Drugom svjetskom ratu: «Pjano (Ibrahima Pjanića) je pokretač i organizator zelenog kadra u srezu gračaničkom»



(Iz knjige «Gračanica i okolina u NOB-u i revoluciji», Gračanica 1988. godine, Odlomci iz poglavlja «Zeleni kadar u borbi protiv NOP-a», str. 235-242)



Proces osipanja i raslojavanja mjesnih jedinica DOMDO pukovnije ubrzan je poslije odlaska nekih njenih oficira - domaćih ljudi iz Tuzle, Bijeljine, Brčkog, Gradačca i Gračanice - u jedinice NOVJ, posebno u ranu jesen 1943. godine poslije oslobođenja Tuzle i drugih gradova u sjeveroistočnoj Bosni. Udaljena od Hadžiefendića i drugih pronjemački orijentisanih oficira, čiji je štab prestao da funkcioniše oslobođenjem Tuzle, ova vojna formacija na području gračaničkog sreza nije predstavljala ni posebnu vojničku ni političku snagu. O opštem političkom raspoloženju muslimanskog stanovništva u ovom kraju i o stanju jedinica DOMDO pukovnije govori izvještaj Ureda UNS-e iz Tuzle od 18. avgusta 1943, gdje, između ostalog, stoji: ,,Hadžiefendićeva legija kraće zvana DOMDO (Domobranska dobrovoljačka legija) ne pokazuje uopće života. Ustanovljeno je da su legionari zatajili kod Gračanice, gdje nisu ni puške opalili, a kod Puračića isto tako. Čuje se da neki legionari prelaze k partizanima, na stranu na koju su odbjegli profesor Selimović i drugi".[1] Na pitanje zašto je takvo stanje u legiji, u ovom izvještaju dat je sljedeći odgovor: ,,Jedni tvrde zbog toga što se paktira sa četnicima koji su din dušmani muslimanskog svijeta. Oni to promatraju kod Gestapoa koji politički vodi akciju sa četnicima, pa nalaze za uzrok i taj momenat, te se više neće javljati u SS trupe. Muslimani su izgubili povjerenje u Nijemce, a dosljedno ga gube i u Hrvatsku. Svaka se akcija kod Muslimana temelji na vjerskoj osnovi, pa je razumljivo da su puni nepovjerenja prema Hrvatima katolicima. Na toj vjerskoj osnovi osnovana i ta legija kojoj su jednaki i ,,vlasi" i ,,šokci"... Sa ovima treba biti načisto (oni su samo Muslimani, pa danas nose polumjesec i zvijezdu kao znak panislamskog pokreta). Hrvati katolici izgubili su vjeru u njih"[2] U jesen 1943. pod silinom udara jedinica NOVJ, raspale su se gotovo sve kvislinške formacije na području sjeveroistočne Bosne, a veliki broj boraca iz njihovih redova pristupa u jedinice NOVJ. To je period formiranja novih brigada i divizija NOVJ, jačanja NOP-a na ovom području u cjelini, pojačanog rada partijskih i skojevskih organizacija, formiranja novih organa narodne vlasti itd. Tuzla, centar ovog područja, živjela je 40 dana u slobodi. Sve je to u narodnim masama ubrzalo proces političke diferencijacije, a sve više ljudi se opredjeljivalo za NOP. Ovim previranjima naročito su bile zahvaćene muslimanske i hrvatske sredine koje su na razne načine izražavale promjenu političkog raspoloženja.

Poslije oslobođenja Tuzle u preostalim mjesnim jedinicama DOMDO pu-kovnije, na rubovima slobodne teritorije okupator i upravno-policijski organi tzv. NDH i njene oružane snage uporno pokušavaju spriječiti proces osipanja kvislinških snaga. Nastoje da ih pod novim imenom obnove, reorganizuju i ojačaju za izvođenje zimskih operacija protiv snaga NOV i POJ. (…)

Krajem oktobra 1943. u Gračanicu je stigao komandant 2. zbornog područja iz Slavonskog Broda domobranski general Čanić da pripremi domaće kolaboracioniste za predstojeće operacije protiv NOV i POJ. O boravku i aktivnosti tog generala u Gračanici postoji izvještaj Zapovjedništva 2. zbornog područja, dostavljen Ministarstvu domobranstva, u kojem se navodi sljedeće: ,,U Gračanicu je 29. 10. 1943. godine došao zapovjednik 1. lovačkog zdruga gdje je došao u kontakt sa više ljudi koji su izbjegli iz Tuzle među njima i sa policijskim nadporučnikom. U Srebreniku se nalaze jače partizanske snage... Slabiji dijelovi ovih snaga dopiru do sela istočno od Gračanice. Došao je kod mene zapovjednik DOMDO sati iz Sokola sa jednim hodžom. Zamolili su me da ih primim i saslušam što sam i učinio u prisustvu kotarskog predstojnika, zapovjednika DOMDO bojne, zapovjednika DOMDO sati iz Gračanice. Kasnije je došao i zapovjednik DOMDO sati iz Malešića.

Pripadnici DOMDO sati iz Sokola zahtijevaju odgovor od svog zapovjednika sati i DOMDO bojne da ih vode u borbu protiv partizana ili da ih predaju drugom zapovjedništvu, jer neće svoje puške da hladne predaju partizanima. Traže da dobiju još oružja. Oni traže najžešću borbu protiv partizana, ali budući da su preslabi jer im je do sada od partizana razoružano preko 50 ljudi - nisu u stanju da se sami odupru jačim partizanskim snagama. Oni obećavaju da će se odmah priključiti našim i njemačkim jedinicama koje bi pošle u poduhvat protiv partizana i da će se i sav narod uz njih pridružiti, i da će se oni koji su silom natjerani u partizane u prvoj borbi njima vratiti i okrenuti oružje protiv partizana. Traže više oružja, a okrivljuju jedan broj pripadnika DOMDO što do sada nisu dobili više oružja. Ukratko pripadnici DOMDO nude se za akciju protiv partizana dok ih se prije nije moglo na to prinukati. Istina, ovo je mnjenje jednog malog dijela DOMDO, ali ima izgleda da se takvo mnjenje proširi kod svih.

Zapovjedio sam zapovjedniku DOMDO bojne Gračanica da pojača posade u selima istočno od Gračanice i suzbije odvođenje ljudi od partizana, a sve obveznike koji trebaju da služe u domobranstvu da meni upućuje.

Od ovoga ne očekujem neki sada veći rezultat, ali bi pri daljem razvoju duševnog stanja stanovništva u pravcu već iznijetih pojava moglo zaista imati koristi. S toga smatram za dobro da se sa akcijom u smjeru Tuzle još ne žuri dok se kod većeg broja stanovništva ne vidi zaista volja za oslobođenjem od partizana".[3]

Baš u to vrijeme od ostatka razbijene DOMDO pukovnije, uz pomoć i podršku Nijemaca, u dolini Spreče, na Majevici i oko Zvornika obrazovane su na teritorijalnom principu vojne formacije, bosanski planinci, koje su u narodu nazvane zeleni kadar.[4] Prvo su se u njih uključili bivši pripadnici DOMDO pukovnije u selima u gornjem dijelu Spreče: Prnjavor, Petrovci, Rainci, Međaš, Vukovije, Tojšići, Gračanica kod Živinica i dr. Njih je okupio Nešet Topčić, profesor iz Zvornika, koji se 1941. godine deklarisao kao ustaša. U početku ih je bilo oko osam stotina naoružanih sa jednim mitraljezom, 3 puškomitraljeza i 372 puške, a ostali su bili bez oružja.[5] U svom izvještaju od 16. novembra po dolasku u okupiranu Tuzlu veliki Župan Župe Usora i Soli piše: “Čim su Nijemci stigli u Tuzlu, prijavio im se Nešet Topčić radi saradnje. Tražio je municiju pa je uređeno da će im to donijeti 1. lovački zdrug u Doboju. Kako ove postrojbe nisu priznate od naših vlasti, a nazivaju se zeleni kader potrebno je preduzeti odgovarajuće mjere da se uspostavi saradnja između naših vojnih vlasti i ovih odreda da se iste legalizuju i da im se pruži pomoć za njihovu borbu. Ima ih i ranjenih koji se po odobrenju njemačkih vlasti liječe u tuzlanskoj bolnici.” [6]

Naprijed je navedeno kako je Ibrahim Pjanić od domobranskog generala tražio pomoć u oružju i predlagao što oštrije mjere prema partizanima. Između njegovog obraćanja pomenutom generalu Čaniću i akcije Nešeta Topčića koja se odvijala baš u to vrijeme, sigurno postoji neka veza. Jedan i drugi ostatke DOMDO pukovnije reorganizuju u novu vojnu formaciju koja će sa većom prilježnošću služiti okupatoru i voditi oštriji kurs prema NOP-u. Oni više ne traže oružje za zaštitu sela od četnika, već isključivo za borbu protiv NOV i POJ. (…)

Uz podršku zelenom kadru, Nijemci su podržavali obnavljanje i jačanje i četničkih jedinica. Četnici su bili obnovili propagandu o pripajanju istočne Bosne Srbiji i najavljivali opštu mobilizaciju.

Oblasni komitet KPJ za istočnu Bosnu pratio je ovo političko previranje u jedinicama DOMDO pukovnije i među muslimanskim stanovništvom, nastojeći da onemogući jačanje tih novih, bolje opremljenih i neprijateljski raspoloženih snaga muslimanske reakcije. Procjenjujući situaciju, Oblasni komitet KPJ za istočnu Bosnu, koji je tada djelovao iz Vlasenice, u pismu Okružnom komitetu KPJ za Trebavu i Posavinu od 26. novembra 1943. godine, između ostalog, konstatuje: ,,Smatram za potrebno da vam ponovo podvučem da nam šaljete izvještaj odmah o situaciji na tom sektoru jer vjerovatno i tamo je nastala diferencijacija među Muslimanima. Tuzlanski odred poslije pada Tuzle izašao je sa četiri bataljona, nešto je bilo otpadanja, ali to je nužna diferencijacija kod Muslimana. Zelenog kadra se nalazi nešto na Međašu i u selima oko Zvornika. Zeleni kadar je zbjeg ustaša koji do pada Tuzle nisu smjeli da dižu glave. Ta diferencijacija je vjerovatno nastupila i kod vas, sigurno oko (Ibrahima n.p.) Pjanića. Potrebno je da poradite da najhitnije u samom začetku raskrinkavate te izdajice Muslimana"[7]

Odgovor na ovo pismo, koji je sekretar Okružnog komiteta za Trebavu i Posavinu Džemal Bijedić uputio 1. 12. 1943. godine iz Gradačca, između ostalog, potvrđuje činjenicu da su snage koje su stvarale i učvršćivale zeleni kadar imale i na ovom području svoje uporište i odane izvršioce. O tome je u ovom pismu napisano sljedeće: “Poslije napuštanja Tuzle situacija se kod nas mnogo izmijenila. Svi prikriveni neprijatelji su odmah otvoreno istupili protiv nas. Skoro sva preostala legija stupila u zeleni kadar. Pjano je pokretač i organizator zelenog kadra u srezu gračaničkom ali njegov uticaj se širi i u ovim krajevima (Gradačac n.p.). Njegov neprijateljski stav prema NOV naročito se ispoljio poslije dolaska nekog kadije Mehinagića iz Sarajeva. Taj kadija mu je navodno donio poruku iz Sarajeva o držanju Muslimana i stavu Ulema — medžlisa prema NOV. Odmah su istupili sa parolom zaštite islama u redovima zelenog kadra pod vođstvom Pandže (Muhameda). Nije im bilo teško okupiti jedan dio hodža koji su sa prikrivenim neprijateljstvom gledali našu borbu. Uspjeli su da preostalu legiju i jedan dio mobilisanih privuku na svoju stranu. Mi smo odmah sazvali u Gradačcu sastanak uglednih građana i donijeli zaključak da se po svim selima održe konferencije na kojima će se objasniti šta Muslimanima donosi zeleni kadar i kakvi su izgledi onih koji rukovode zelenim kadrom. Sa konferencijom smo dosta uspjeli, ali potpun uspjeh postići ćemo tek onda kada se sa Pjanom vojnički obračunamo. Pjano održaje veze i sa popom Savom s kojim je prije izvjesnog vremena imao i sastanak. Za sada nema još vidnih znakova saradnje između zelenog kadra i četnika, ali ni ta saradnja nije isključena ukoliko dođe do akcije protiv zelenog kadra. Brza akcija to bi onemogućila jer odugovlačenje bi samo štetilo stvari. Počeli su i oni da primjenjuju iste metode kao i četnici. Oružje se na sve strane kupuje. Novac se kupi od naroda putem poreza".[8]
Na vrh Go down
Lejla
Admin
Admin
Lejla



ZELENI KADAR Empty
KomentarNaslov komentara: Re: ZELENI KADAR   ZELENI KADAR Icon_minitimeWed May 28, 2008 10:27 pm

Neposredno pred početak njemačke zimske ofanzive na širem prostoru Trebave i Posavine, došlo je i do sporazuma između predstavnika Trebavskog četničkog odreda i zelenog kadra o njihovoj zajedničkoj borbi protiv jedinica NOVJ. Sporazum je sklopljen 18. decembra 1943. godine u Srednjoj Zelinji. Tako se, između ostalog, desilo i to da su zelenokadrovci u Gornjoj Međeđi na svoje fesove stavili četničke kokarde. Kao što smo naprijed naveli, jedinice zelenog kadra su aktivno učestvovale u njemačkim zimskih operacijama u okolini Tuzle i Gračanice. Poslije završetka zimskih operacija nastavlja se proces organizacionog sređivanja i naoružavanja jedinica zelenog kadra. Posebnom naredbom Ministarstva domobranstva NDH od 18. januara 1944. godine one su pod imenom ,,bosanski planinci" ušli u novoformirani 10. posadni zdrug sa sjedištem u Tuzli. Pomenutom naredbom bilo je predviđeno da se formira deset bojni ovog zdraga i to: Prva u Međašu, Druga u Živinicama, Treća u Puračiću, Četvrta u Miričini, Peta u Srebreniku, Šesta u Teočaku, Sedma u Zvorniku, Osma u Čeliću, Deveta u Gračanici i Deseta u Bosanskom Šamcu.[9] Pošto je područje Srebrenika, Teočaka i Bosanskog Šamca u to vrijeme bilo pod kontrolom jedinica NOV i POJ, u njima tada nije došlo do formiranja jedinica zelenog kadra. Početkom 1944. godine ova neprijateljska formacija imala je oko tri hiljade ljudi pod oružjem.

U toku boravka jedinica 17. i 16. divizije (NOVJ) od kraja januara do početka marta 1944. u Posavini, na Trebavi i oko Gračanice, došlo je do raslojavanja - zelenog kadra. (…) Početkom februara Tuzlanski NOP odred dobio je zadatak od komandanta 17. divizije da orijentiše svoje jedinice ka prostoriji Gračanica – Soko - Međeđa, da razoružava pripadnike zelenog kadra i mobiliše ih u Odred i Muslimansku brigadu.

O stalnoj inicijativi jedinica NOVJ na ovom području u to vrijeme u iz-vještaju Velike župe Usora i Soli od 2. februara 1944, upućenom Glavaru građanske uprave u Zagrebu, pored ostalog se navodi: „Čitavo područje kotarske oblasti u Gračanici nalazi se pod kontrolom partizana dok je samo mjesto Gračanica uvijek im u ruci kada god posegnu za njom. Naša posada koja se sastoji odmjesnih legija nije u mogućnosti uspješno se suprotstaviti neprijatelju, a kamoli preći u protivnapadaj. Nije mnogo bolje stanje ni na području kotarskih oblasti u Doboju i Maglaju..."[10] U dosta teškoj situaciji po zelenokadrovce, njihov zapovjednik Ibrahim Pjanić, po nagovoru nekih uticajnih ljudi iz Gračanice, tražio je sastanak i pregovore sa Štabom Tuzlanskog NOP odreda. To potvrđuje dio izvještaja komandanta 17. divizije NOVJ od 10. februara 1944. o situaciji na Majevici i Posavini, u kojem se kaže: ,,Na sektoru Lukavac - Gračanica - Srnice - Međeđa zeleni kadar je u raspadanju. Pjano je preko nekih Muslimana tražio sastanak sa Omerom Gluhićem. (Komandant Tuzlanskog NOP odreda). Ja sam sa Štabom Tuzlanskog NOP odreda imao sastanak i rekao im da, u koliko bi došlo do tog sastanka, energično zahtijevaju od Pjane razoružavanje zelenog kadra i mobilizaciju za Odred i Muslimansku brigadu, a nakon toga da se sa Pjanom postupi kao narodnim neprijateljem. " [11]

Neutvrđenog datuma krajem februara ili početkom marta došlo je do sa-stanka u Sokolu u kući Jasima Begovića, na kojem su prisustvovali predstavnici Tuzlanskog NOP odreda, predstavnici zelenog kadra iz Sokola i Gračanice i nekoliko građana iz Gračanice kao zagovornici pristupanja pripadnika zelenog kadra u redove NOVJ i POJ. I pored izvjesnog kolebanja, Ibrahim Pjanić pristao je da sa svojim ljudstvom pređe u Tuzlanski NOP odred. Dogovoreno je da se ljudstvo prikupi u Sladnoj u zaseoku Omerbašići. Ali, do toga nije došlo zbog promjene vojno-političke situacije u sjeveroistočnoj Bosni koja se razvijala u korist neprijatelja. Osim toga, o ovom dogovoru bili su obaviješteni i oni ljudi u Gračanici koji su po svaku cijenu nastojali zaustaviti pristupanje Muslimana NOP-u. Ti pojedinci su bili naklonjeni politici autonomije Bosne i Hercegovine u okviru Rajha i politici formiranja muslimanskih vojnih jedinica koje će im biti potrebne u svakoj varijanti ishoda rata, a podržavali su i osnivanje ustaške jedinice u Gračanici. Za njih je svaka solucija izgledala bolje od pristupanja Muslimana NOP-u. Zato su i preduzeli sve mjere da osujete postignuti dogovor i Pjanića, koji je inače bio kolebljiv, zadrže na svojoj strani.

Politička previranja među muslimanskim stanovništvom na ovom terenu pratio je Oblasni komitet KPJ za istočnu Bosnu. Na Oblasnom savjetovanju KPJ za istočnu Bosnu, održanom u Bijeljini 29. februara 1944. godine, u svom referatu Cvijetin Mijatović je rekao: ,,Ako budemo pravilno radili, možemo u najskorije vrijeme likvidirati vojnički i politički sa zelenim kadrom. U pojedinim krajevima već smo postigli izvjesne uspjehe. Zahvaljujući akcijama vojvođanskih jedinica i političkom radu kako drugova iz tih jedinica, tako i drugova sa terena oko Gračanice, zeleni kadar je, može se reći likvidiran." [12] Iako su se ove ocjene zasnivale na stvarnim činjenicama, a posebno na pokušaju Ibrahima Pjanića da se približi i eventualno pređe NOP-u, zeleni kadar ipak nije niti će do kraja rata biti potpuno likvidiran na ovom području. Naprotiv, proustaške snage podsticane od reakcionarnih muslimanskih krugova uzimale su sve više maha. Postepeno su počele političke i druge pripreme preformiranja Pjanićeve zelenokadrovske formacije u ustašku bojnu. Tome su pogodovali i događaji koji su ubrzo uslijedili.

Za vrijeme odsustva jedinica NOV i POJ, od aprila do avgusta 1944. go-dine, vojno-politička situacija u gračaničkom kraju znatno se izmijenila i to na štetu NOP-a. Kvislinške vojne formacije su udvostručile, a negdje i utrostručile svoje brojno stanje, prisilnom mobilizacijom i primjenom terora i drugih oblika pritisaka. Mobilizacijom su obuhvatili i mladiće od 17-18 godina, rođene 1926. i 1927. godine. Regrutovanje više nije vršeno centralizovano nego se svaka jedinica popunjavala sa terena na kojem je izvodila operacije. Civilna vlast NDH se skoro raspala, pa su vojni komandanti imali stvarnu izvršnu vlast.

U gračaničkom kraju posebno, dolazi do brojnog jačanja jedinica zelenog kadra. Pošto su raniji oficiri DOMDO pukovnije, koji su bili brana ustaškom uticaju, otišli u jedinice NOVJ ili, poslije ubistva Adema Alića, napustili Gračanicu, prevagu na ovom području dobili su komandanti malih sposobnosti, a velikih apetita i ambicija. Među njima se sve više isticao Ibrahim Pjanić, zelenokadrovski komandant u rejonu Soko-Doborovci. Ohrabren dolaskom esesovaca i podstaknut od ustaša koji su ga, znajući za njegove ambicije, pozvali u Zagreb i svečano mu dodijelili čin satnika i zvanje Pavelićevog viteza, on tokom aprila i maja 1944. godine preobrazuje svoj bataljon zelenog kadra u ustašku jedinicu i tako postepeno, formira 25. ustašku bojnu od oko 500 naoružanih ustaša. U svoju bojnu mobiliše mladiće iz muslimanskih sela

sjeverno od Gračanice. U zapovjedništvu 25. ustaške bojne bili su: Ćašif Bojić, Sulejman Toromanović i Jusuf Dozić iz Kozluka kao taborimam. Na nižim komandnim dužnostima bili su bivši proustaški orijentisani legionari: Mešanović, Ibrić, Skopljak i Klokić.

U isto vrijeme formirane su 14, 23. i 26. ustaška bojna, koje su ušle u sastav 12. ustaškog stajaćeg djelatnog zdruga. Taj zdrug je operativno pokrivao područje donjeg toka Bosne.

U gradu Gračanici ostala je 9. bojna zelenog kadra, koja uz 5. bojnu iz rejona Miričina - Dobošnica i 3. bojnu iz rejona Puračić - Devetak čini glavnu snagu 10. posadnog zdruga, tj. zelenog kadra u ovom kraju. U to vrijeme u 9. bojni zelenog kadra bilo je oko 1100, u Petoj bojni oko 300, a u Trećoj bojni oko 350 vojnika. Među pripadnicima zelenokadrovskih jedinica i dalje je nastavljen proces diferencijacije. Dok su jedni bili na proustaškim pozicijama i u partizanima vidjeli glavnog protivnika, drugi su se još kolebali i nastojali da ostanu neutralni. To je zavisilo od ponašanja pojedinih jedinica u borbama protiv snaga NOV i POJ u ranijem periodu, zatim od političke orijentacije njihovih starješina kao i od uticaja snaga NOP-a na sastav ovih jedinica (Sastav je bio vrlo heterogen, većinu su činili ljudi sa sela).

Za razliku od dobrog dijela pripadnika 3. bojne, koji su se pod koman-dom narednika Saita Baftića isticali u borbama protiv partizana još od jeseni 1941. godine, mnogi pripadnici 5. 19. bojne nisu bili voljni da stupaju u borbu sa jedinicama NOV i POJ. Zato su često pri pojavi partizana napuštali svoje položaje, skrivali se i bježali.

Kad su uspjeli da formiraju 25. ustašku bojnu i za njenog zapovjednika postave Ibrahima Pjanića, ustaše su nastojale da u Gračanici učvrste svoju vlast i uticaj. S tim ciljem u grad su ponovo došli Ratko i Vlado Gadža i pokušali da ojačaju ustaški logor i tabor. U tome nisu uspjeli, jer se niko od građana nije htio da prihvati funkcija u ustaškoj organizaciji. (…)

Zbog svog položaja Gračanica je kao košnica bila nabijena neprijatelj-skim jedinicama koje su nastojale da u svoje redove mobilišu što više ljudi. Zato je vrlo teško bilo opstati van vojnih formacija, odnosno izbjeći mobilizaciju u neprijateljsku vojsku. Izuzev malog broja ljudi koji su bili u javnoj službi i upravnoj vlasti, svi ostali su morali biti na spiskovima vojnih formacija. Građani su se zbog toga opredjeljivali za manje zlo, upisivali se u zeleni kadar i ostajali kod svojih kuća uz obavezu stražarenja na okolnim položajima ili objektima u gradu.
Na vrh Go down
Lejla
Admin
Admin
Lejla



ZELENI KADAR Empty
KomentarNaslov komentara: Re: ZELENI KADAR   ZELENI KADAR Icon_minitimeWed May 28, 2008 10:28 pm

http://glasnik.gracanica.net/arhiva/broj11/stranput.htm

Ratni putevi i stranputice viteza Pjanića – neka obilježja sela Sokola u Drugom svjetskom ratu

Tokom Drugog svjetskog rata selo Soko držalo je takozvanu sjevernu liniju odbrane Gračanice, a najvažnije uporište branilaca na toj liniji bila je srednjovjekovna tvrđava, koju narod i danas jednostavno zove jedmostavno gradina. Nisu ovo staro naselje bez razloga zvali sjeverna kapija Gračanice. Sve dok se držao Soko, Gračanica je, kažu, mogla mirno spavati.

U mnogim istinitim i izmišljenim pričama o Sokolu i Sokoljanima u Drugom svjetskom ratu ima raznih likova i raznih imena, važnih i nevažnih, ovakvih ili onakvih. Ali se ni jedna priča «sa tematikom iz Drugog svjetskog rata u ovom kraju» ne može početi niti završiti bez spominjanja Ibrahima Pjanića, kontroverznog zapovjednika Sokola, hvaljenog i osporavanog ustaškog satnika, počasnog bega i priznatog viteza Ante Pavelića, nesumnjivo najpoznatijeg emigranta sa ovih prostora.

Rođen je oko 1900. godine u Sokolu, zemljoradnik, seoski majstor, samouk, dunđer, koji se do početka rata ni po čemu nije razlikovao od ostalih svojih komšija. Nakon okupacije i proglašenja NDH, na području Sokola prikuplja oružje i među prvim organizuje seoske straže, koja će prerasti u postrojbe muslimanske milicije, potom legije itd. Stavit će se u zaštitu muslimanskih sela od četničke opasnosti, naročito poslije pogroma muslimana Bošnjaka u istočnoj Bosni i poznatih nagodbi ustaške države sa četničkim odredima na prostoru Trebave, Ozrena, Majevice, srednje Bosne. Mada je tokom čitavog rata ostao na «istoj liniji», njegova vojska je više puta mijenjala nazive, ali i oznake na kapama: seoska straža ili milicija, domaći domobrani (DOMDO) ili legija, zeleni kadar ili ustaše.

Početkom marta 1942. godine u Gračanici se formira zapovjedništvo Hadžiefendićeve legije (kasnije DOMDO pukovnije) sa zadatkom da na tom prostoru formira jednu jedinicu jačine bojne (bataljona), koja će se brzo razviti u četiri satnije (čete): Gračanica, Malešići, Brijesnica i Soko. Satniju Soko popunjavalo je ljudstvo iz Sokola, Doborovaca i Sladne, a držalo je položaje prema Skipovcu i Srnicama. Za zapovjednika satnije postavljen je Ibrahim Pjanić, koji se prema nekim dokumentima UDBE, u to vrijeme već nalazio na političkoj dužnosti ustaškog logornika u Gračanici. U tom svojstvu «neposredno sarađuje sa ustaškim logornikom Štir Ivanom – komandantom 13. ustaške bojne, koja je došla u Gračanicu u novembru 1941. godine i ostala do pred kraj 1942. godine.»

Nakon promjene vojno-političke situacije na svjetskim frontovima, prodora partizanskih jedinica u sjeveroistočnu Bosnu, te regrutovanja muslimana u SS jedinice, sredinom ljeta i jeseni 1943. godine, dolazi do raslojavanja i konačne propasti DOMDO pukovnije i njezinih dijelova, stacioniranih po gradovima oko Tuzle – od Živinica i Kladnja, pa do Gračanice.

Rastureno je i zapovjedništvo gračaničke bojne (mnogi odlaze u partizane), ali DOMDO satnija u Sokolu ostaje na okupu i dalje pod zapovjedništvom satnika Ibrahima Pjanića, koji će je «prešaltati» u zeleni kadar. Pod neposrednim uticajem i uz podršku njemačko-ustaških jedinica stacioniranih na ovom prostoru, jedinice zelenog kadra zauzimaju oštriji kurs prema partizanima u odnosu na dotadašnju legiju.

Kao zapovjednik ojačane satnije zelenog kadra, u proljeće 1944. godine, Pjanić se morao odlučiti: ili svojim momcima staviti na kapu petokraku i krenuti sa partizanima ili im staviti ponuđeni ustaški znak «U» i vezati se za sudbinu NDH - koju su već bili otpisali i njeni saveznici. I sa jedne i sa druge strane imao je svoje moćne savjetnike koji su na njega vršili pritisak i «urgirali za svoju stranu». Izbor nije bio veliki: ili se prikloniti, ili se ukloniti (ali kuda).

O tim pregovorima i Pjanićevim kolebanjima «ni tam ni vam», mnogo štošta ostalo je do danas nejasno i mutno. Ostala je u narodu kultna priča o kratkotrajnom boravku Ibrahima Pjanića u Zagrebu s proljeća 1944. godine, kada su ga, uz najveće počasti primili velikodostojnici NDH i dodijelili mu počasne titule Bega od Bosne i ustaškog viteza. Narodna mašta je toj zagrebačkoj epizodi dodala još zagrebačke ekskluzivne kafane, pjevaljke i bordele. I još ponešto. Ko zna?

Ali jedno je sigurno: i u ovom slučaju odlučujuću ulogu odigrala je takozvana logistika i obećanje da će Zagreb isporučiti dovoljno «hrane i džebane» za odbranu Sokola od sve žešće partizanske navale. Prevagnula je je ona politička struja u gračaničkoj čaršiji koja je vjerovala u ustašku državu i hrvatstvo kao jedinu soluciju za bosanske muslimane. Osim toga, Pjanić je bio obaviješten da s partizanima ne bi lično dobro prošao jer su ga već bili označili kao ustašu. Postoje i dokumenti iz kojih se jasno vidi da bi partizanski komesari sa njim postupili kao sa običnim zločincem.

Politička klima na prostoru Gračanice znatno se promijenila nakon postrojavanja Pjanićeve 25. ustaške bojne, koja će biti značajan faktor u ratnom raspletu oko Gračanice u proljeće 1945. godine. U međuvremenu, raspuštena je i partijska organizacija u Gračanici. Obrazloženje: “legijsko ponašanje”, kolebljiv stav i uplitanje u pregovore oko prelaska Pjanića partizanima.

A da su pregovori uspjeli?

Ko zna.

Nakon pada Sokola i Gračanice, 7. aprila 1945. godine, jedni tvrde da su Pjanića posljednji put vidjeli u Brijesnici, drugi u Zagrebu, treći u Austriji. Sa hiljadama drugih umornih i dezorijentisanih pripadnika poražene vojske pred partizanima su bježali i Pjanićevi momci – ne dalje od Maribora, Zidanog Mosta i Blajburga, gdje ih je vjerovatno progutao mrak. Ibrahim Pjanić je nastavio svoj emigrantski život u Austriji i Njemačkoj. Iako mu je UDBA bila stalno za petama, «prevario ih je» i umro prirodnom smrću kasnih sedamdesetih godina kao stari isluženi emigrant ekstremne hrvatske «fele».

Ostale su mnoge nerazjašnjene činjenice iz biografije tog čovjeka, razne mistifikacije i pretjerivanja. Zvanično, on je dugo bio ratni zločinac u bjegstvu. Kad je negdje kasnih šezdesetih godina malo «otopilo», vlast mu skida optužbu i dozvoljava povratak kući – «jer je bolje da je vam, nego tam». Tadašnji predsjednik opštine Gračanica Rizah Suman šalje mu garancije da neće biti uhapšen i preko rodbine upućuje poruku da se vrati u zemlju U prvi mah je prihvatio poziv, ali se brzo predomislio. Ipak, nije mogao vjerovati «crvenim».

Posljedice?

Dok se po muslimanskim kućama ime Ibrahima Pjanića još dugo s poštovanjem, šapatom i krišom izgovaralo, na javnim političkim mitinzima on se prozivao kao narodni neprijatelj i zločinac. Zavisno od opštedruštvene klime, ustaštvo Sokola još dugo se Sokoljanima nabijalo na nos – skoro sve do današnjeg doba. Gračanica je zbog toga u svom razvoju imala goleme štete. S druge strane duboko u privatnosti naših muslimanskih kuća, s koljena na koljeno prenosila se priča o vitezu Ibrahimu Pjaniću, braniocu naroda. U narodnoj mašti pod tim imenom stvarao se lik koji je imao sve manje veze sa stvarnošću. Mnogi su vjerovali da će se on vratiti i dovesti sa sobom one koji su sa njim «odstupili». Nažalost, to su bile iluzije očajnih majki, supruga djece – čiji su najmiliji u haosu s proljeća 1945. godine zauvijek nestali. Tako valjda nastaju legende.

Životna sudbina Ibrahima Pjanića iz Sokola tipično je bošnjačka muka, prepuna prevara, razočarenja, besmisla, evropske magle i domaće bugije – i prije njega i poslije njega i danas. Bez jasne političke orijentacije, bez nacionalnog programa, bez nacionalnog vođstva, je li moglo drugačije. Braneći sebe, svoju kuću u Sokolu, svoj rodni kraj, služeći sebi i svojim ljudima, a time i Bosni, kao zapovjednik DOMDO satnije u Sokolu, negdje do sredine ljeta 1943. godine, taj je čovjek, historija će kasnije pokazati, bio na pravoj strani. Onog momenta kada je bio prinuđen da bira neku drugu stranu, da se stavi u funkciju ovog ili onog, on je počeo gubiti orijentaciju, odabrao je gubitničku opciju, po svemu pogrešnu stranu na kojoj će ostati do kraja života, a njegovi sljedbenici pogubiti glave.

Selo Soko, a sa njime i Gračanica, godinama poslije Drugog svjetskog rata, bit će označeni kao ustaška legla, kao reakcija, kao nazadnjaštvo. Reperkusije se, možda, osjećaju i danas.

Soko u Drugom svjetskom ratu: to je priča koju tek valja ispričati, koju valja demistifikovati, argumentovano i strpljivo.

U svakom promišljanju na tu temu, što se Gračanice tiče, i u traženju odgovora na pitanje mjesta i uloge muslimansko-bošnjačke vojske koju je predvodio Ibrahim Pjanić i njemu slični, mora se imati u vidu sljedeća činjenica: Tokom posljednjeg rata za Bosnu i Hercegovinu (1992-1995), Gračanica se branila na skoro istim linijama koje je branila i Pjanićeva vojska, u istim rovovima i tranšejama, jer opasnost je prijetila sa iste strane.
Na vrh Go down
Lejla
Admin
Admin
Lejla



ZELENI KADAR Empty
KomentarNaslov komentara: Re: ZELENI KADAR   ZELENI KADAR Icon_minitimeWed May 28, 2008 10:30 pm

Ibrahim Pirić-Pjanić
Izvor: Wikipedija; Nisam siguran koliko su ovi podatci tacni o Ibrahimu Pjanicu ali evo ipak.
http://hr.wikipedia.org/wiki/Ibrahim_Piri%C4%87-Pjani%C4%87

Ibrahim Pirić-Pjanić (Soko kraj Gračanice 1896. -München 1977.), ustaški pukovnik. Zapovjednik XXV. ustaške bojne.

Pjanić je rođen 1896. godine u Sokolu kod Gračanice, u zemljoradničkoj obitelji. Pohađao je pučku osnovnu školu u Gračanici. U Prvom svjetskom ratu, borio se u 2. bosansko-hercegovačkoj pješačkoj regimenti K.u.K. armije i stekao čin narednika (Feldwebela). U periodu između dva svjetska rata, bavio se dunđerskim zanatom (seoskim graditeljstvom), bio je član seoskog Džematskog medžlisa (najniži organ Islamske zajednice) i mutevelija (upravitelj vakufa) Stare džamije u Sokolu, te jedan od članova i kandidat na listi Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO).

Drugi svjetski rat

Po izbijanju Drugog svjetskog rata, Ibrahim Pjanić prikuplja veću količinu osobnog naoružanja odbačenog od strane jugoslavenske vojske u rasulu i skriva ga u zidine starog srednjovjekovnog grada. Krajem mjeseca travnja, na području svog sela osniva naoružanu milicijsku formaciju, nazvanu "Ibrahimova garda", u koju okuplja uglavnom mlađe ljude iz Sokola i susjednih sela i naoružava ih sa spomenutim prikupljenim oružjem. Cilj mu je bio zaštiti bošnjačko stanovništvo od još uvijek naoružanih skupina propale jugoslavenske vojske, a posebno njezinih četničkih odreda, a nešto kasnije i od srpskih ustanika s planine Trebave.

Nakon ustroja Gračaničke domobranske dobrovoljačke (DOMDO) bojne, u ožujku 1942. godine, koja se inače nalazila u sastavu DOMDO pukovnije bojnika Muhameda Hadžiefendića iz Tuzle, Ibrahimova Garda postaje 2. satnija Gračaničke DOMDO bojne i kao takva postoji sve do kasne jeseni 1943. godine, kada se cjelokupna DOMDO pukovnija uslijed prelaska dijela ljudstva u 13. Waffen-SS diviziju Handžar ili masovnih dezertiranja u partizane raspala. Ibrahim Pjanić, koji je u međuvremenu preuzeo i dužnost ustaškog logornika u Gračanici, pristupa tada ustroju postrojbi tzv. Zelenog kadra i obnavlja Gračaničku DOMDO bojnu, koja u veljači 1944. ulazi u sastav novoustrojene DOMDO pukovnije "Bosanski planinci" (u koju su okupljene sve dotadašnje postrojbe Zelenog kadra).

Bošnjačke vojne formacije samozaštitnog tipa, poput DOMDO bojni ili zelenog kadra, nisu se učinkovito mogle suprostavljati neprijatelju, zbog nedostatka naoružanja, streljiva i ostale opreme, kao i neriješenih opskrbnih pitanja. To je naposlijetku motiviralo Pjanića da prihvati poziv ustaških vojnih vlasti i svoje ljude prevede u sastav Ustaške vojnice. Početkom travnja, Ibrahim Pjanić je posjetio poglavnika dr. Antu Pavelića u Zagrebu, gdje je odlikovan, unaprijeđen u čin satnika Ustaške vojnice i gdje mu je, zbog zasluga u borbi protiv partizana tijekom prosinca 1943., dodijeljen orden Željeznog trolista II reda, čime je stekao pravo na počasnu titulu viteza. U Zagrebu mu je obećana logistička pomoć i naoružanje. Pjanić se potom vraća na područje Gračanice, gdje formira XXV djelatnu bojnu Ustaške vojnice, s pet bojni i stožerom u Gračanici. Ta će bojna nešto kasnije biti uvrštena u sastav 12. stajaćeg djelatnog zdruga. Na čelu s Pjanićem, učestvovala je u teškim borbama s partizanima, sve do travnja 1945. godine. Zbog svojih zasluga, Pjanić je kasnije unaprijeđen u pukovnika.

Ibrahim Pjanić je bio poznat u široj okolini i prihvaćen kao ugledan čovjek, unatoč svom skromnom seoskom podrijetlu, a bio je i vrlo religiozan. Nakon što je prihvatio dužnost ustaškog logornika, založio se za zaštitu Srba i preostalih Židova u Gračanici. Prilikom jedne njemačke racije, osobno je sakrio staru udovicu Kallman, spasivši je na taj način od sigurne smrti. Spriječio je, također, i ustaše iz Plehana da izvrše odmazdu u nekom srpskom selu, u vrijeme dok je boravio na tom području. Pjanić je dva puta pregovarao s partizanima o prelasku u njihove redove, ali su pregovori oba puta propali (krivicom partizanske strane).

Potisnut od partizana s područja Gračanice u travnju 1943., Pjanić se zajedno sa svojim saborcem Avdagom vitezom Hasićem, zapovjednikom 12. zdruga, povlači na područje Odžaka, a odatle se probija ka Zagrebu i dalje, u Sloveniju, s ostatkom oružanih snaga NDH. Ibrahim Pjanić je izbjegao smrt na Bleiburgu i izručenje Jugoslaviji. Neko je vrijeme boravio u jednom savezničkom logoru u Italiji, a potom je otišao u Siriju. Tamo je usko surađivao s dr. Džafer-begom Kulenovićem, prof. Hakijom Hadžićem i drugim "Hrvatima-muslimanima". Bio je biran i za predsjednika Društva Hrvata u Siriji. Surađivao je i s Vjekoslavom Luburićem, koji je živio u Madridu, mada je u sukobu između Luburića i Pavelića ostao na strani Poglavnika. Početkom 60-tih godina, Pjanić se iz Sirije preselio u München, gdje je s još nekim hrvatskim emigrantima pokrenuo list "Slobodna Hrvatska". U emigraciji se koristio i prezimenom "Pirić", pa se potpisivao i kao "pukovnik Ibrahim vitez Pirić-Pjanić".

Jugoslavenske komunističke vlasti podigle su 1946. optužnicu protiv Pjanića, proglasivši ga ratnim zločincem zbog toga što su pripadnici njegove bojne strijeljali šestoricu civila, veći broj zarobljenih partizana i opljačkali nekoliko domova. Kasnije, kasnih 60-tih godina, ta je klimava optužnica povučena, a službenici SDB-a su preko općinskih vlasti u Gračanici ponudili Pjaniću povratak u domovinu i garantirali mu sigurnost, no on se već bio skrasio i osnovao obitelj u Münchenu, gdje je i preminuo u svojoj 82. godini života.



http://www.axishistory.com/index.php?id=6586

XXV Ustasha Battalion (XXV. ustaška bojna)

Formed at the end of March or beginning of April 1942 in East Bosnia, or possibly in Ljubuški/Herzegovina. The Battalion may have been temporarily disbanded during the first half of 1943, and then reestablished in summer 1943. (1)



Operational History

(see II, V and XII Ustasha Brigades for additional information)



1 Oct 42: consisted of only a 1st and 2d Co., both in Bijeljina/E Bosnia.

1 Dec 42: Bijeljina with lst -4th Co.

27 Feb 43: 1st Co. from Hrvatska Mitrovica took part in Operation “Grün” in the Krndija and Dilj Mountains in Slavonia.

Aug 43: reestablished this date in Ljubuški/30 km SW of Mostar by renaming 10th Ustasha Preparatory Bn., or was being brought up to strength using assets taken from it.

31 Dec 43: in Ljubuški.

30 Jul 44: in Gračanica/18 km ESE Doboj.

Aug – Oct 44: Gračanica with 1st – 5th Co..

Oct 44: renamed IV Bn. (another source says V Bn.)/XII Ustasha Brigade in October 1944.

Commanders
Ust. Satnik Ibrahim Pjanić (? - ? Oct 1944)

Subordination
II Ustasha Brigade (Apr 1942 - c. Mar 1943)
V Ustasha Brigade (c. Aug 1943 - June 1944)
XII Ustasha Brigade (July 1944 - Oct 1944)

Footnotes

1. Arhiv VII, kut. 134a, reg.br. 4/1; Colić – 1977; [Vojnoistorijski institute] - Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda, Tom IV/31, p.826; IV/32; NARA WashDC: RG 242 (T-311 roll 192/276); (T-315 roll 2270/1032-36); (T-821 roll 53/367-79; roll 448/727); Narodne novine.
Na vrh Go down
Sponsored content





ZELENI KADAR Empty
KomentarNaslov komentara: Re: ZELENI KADAR   ZELENI KADAR Icon_minitime

Na vrh Go down
 
ZELENI KADAR
Na vrh 
Stranica 1/1

Permissions in this forum:Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
Bosnjacki forum :: Istorija i sve vezano za istoriju-
Idi na: