Namaz je mi'radz vjernika

Lejlet-Ul-Miradz noc u kome je Poslanik s.a.w.s., dobio naredbu za namaze ( 27 Redzep, danas je 26 )


Draga braco i cijenjene sestre, draga omladino. Hvala Allahu Gospodaru svih svjetova. Neka je salavat i selam na najcasnijeg, najodabranijeg, najpotpunijeg, najmoralnijeg i najboljeg Allahova roba, Muhammeda s.a.v.s., na njegovu porodicu, na ashabe i na sve one koji ih slijede u dobru do kijametskog dana. Uskoro nam dolazi jos jedna mubarek noc, noc koja se zove Lejletul mi’radz ili kao sto je neki zovu Lejletul-Isra’ za koju se vezu brojne pouke i poruke. Zbog vrijednosti ove noci Allah je spominje u Kur’ani Kerimu i kompletnu suru naziva po tom jedinstvenom dogadjaju. U suri zvanoj El-Isra’ (nocno putovanje), na samom pocetku ove sure Allah kaze sljedece:

“Neka je slavljen Onaj koji je u jednom dijelu noci preveo Svoga roba iz Casnog Mesdzida (Mekke) do Dalekog Mesdzida (Jerusalima) ciju smo okolinu blagoslovili kako bi mu neka nasa znamenja pokazali, zaista On sve cuje i sve vidi.”(El-Isra’, 1)



Ovo nocno putovanje (El-Isra’) koje Allah spominje kao i uzdizanje u nebo (Mi’radz) se desilo 27 redzepa prije 1428 godina i spada u jednu od mu’dziza Allahova Poslanika s.a.v.s.

Nocno putovanje Allahova Poslanika se sastojalo iz dva dijela. Prvi je bio putovanje na krilatom Buraku koji ga je na svojim ledjima prenio od Mekke do Jerusalima, a drugi dio je bilo uzdizanje Allahovog Poslanika kroz nebeske sfere do Allaha Uzvisenog.


Ovim putovanjem ukazano je na vrijednost treceg najznacajnijeg mjesta za muslimane, a to je Mesdzidul-Aksa koji je u proslosti imao veoma burnu historiju. Danas je u zizi interesovanja svjetske javnosti zbog raseljavanja zidova sa palestinskih podrucja, a u buducnosti ce odigrati isto tako znacajnu ulogu gdje ce se odigrati neki od predznaka Sudnjeg dana, kao sto je bitka zvana Armagedon, sveopci rat protiv zidova itd.

Allahov Poslanik s.a.v.s., je rekao da namaz koji se obavi u Mesdzidul-Haramu vrijedi kao 100000 drugih namaza, a namaz obavljen u Njegovoj dazmiji u Medini kao 1000 namaza, a namaz obavljen u Mesdzidul Aksa kao 500 namaza.

Klanjati u prva dva sveta hrama je svima nama izvodljivo, ali obaviti namaz u Mesdzidul Aksa je skoro nemoguce. Danas se muslimani sirom svijeta odnose krajnje nezainteresirano spram ovog svetog mjesta pogotovu oni koji mogu da ga zastite, koji mogu da uticu na svjetsku politiku. Danas je doslo vrijeme da nekim muslimanima Kuds ama bas nista ne znaci dok drugima Kuds znaci sve.

Prisjetimo se da je Kuds bio u rukama krstasa dugi niz godina, ezan se nije cuo njegovim ulicama, bio je u potpunosti zamro glas islama sve dok Allah nije probudio ponos kod hrabrog vojskovodje Salhuddina Ejjubije.

Jednog dana mu dolazi pismo od Mesdzidul-aksa’a, neko je napisao pismo i naslovio ga na Mesdzidul-aksa a u njemu stoji: “O vladaru, zar ces dozvoliti da mene krscani i zidovi obescaste, da oni haraju u Kudsu, svi su mesdzidi cisti osim mene, a ja sam obescascen”. Pa kada je procitao to pismo Salahuddin je odmah naredio da se vojska mobilizira i kada je pokrenuo vojsku zabranio je da se iko nasali. I krenula je ta vojska s bismillom u ime Allaha dz.s., i s tekbirom pa je Salahuddin Ejjubi osvojio Kuds i ocistio ga od sirka i musrika. Poslije Salahuddina krscani i zidovi su ponovo obescatili taj Kuds koji nas i danas isto tako doziva. Zar ne doziva o Ommere, o Salhuddine, ali gdje je Ommer naseg vakta i gdje je Salahuddin naseg doba pa da taj poziv cuje i da mu se odazove?

Upravo iz tog Kuds se nas Poslanik vinuo u susret Allahu svom Gospodaru. Upravo za vrata Mesdzidul Aksa je vezao Buraka. U Medzidul Aksa je klanjao kao imam ostalim poslanicima i kada je izasao melek Dzibril mu je ponudio mlijeko i vino i nas Poslanik odabire mlijeko. A Dzibril mu odgovara izabrao si fitret (ono sto je prirodno) da si izabaro vino tvoj bi ummet zasigurno zalutao. I vallahi jeste tako. Svi oni koji umjesto raznih sokova, vode, limunade, mlijeka, kahve ili caja uzimaju i narucuju hladne pive, rakiju, vina, viskije i sampanjce oni su doista zalutali. Da im se Allah smiluje i vrati ih pravome putu.

Nas Poslanik uzdize se ka Allahu, susrece prijasnje Poslanike na raznim nebesima, svi mu odaju pocast i raduju mu se. Od svih ovih susreta najznacjniji je susret sa Musa a.s., koji ga je nasavjetovao da ne optercava svoj ummet sa previse ibadeta jer njegov ummet nece moci to izdrzati. Tako Allah odredjuje da se klanja 5 namaza dnevno u toku dana i noci, ali su vrijedni kao 50.

Svaki namaz ima svoje farzove koji se moraju izvrsavati, sabah ima 2 rekjata, podne 4, ikindija 4, aksam 3, i jacija 4 rekjata. Sam ovaj broj nije toliko bitan koliko je bitan iman u Allaha Uzvisenog, jer nekima bi bilo previse kada bi bi bio samo jedan namaz koji bi se sastojao od jednog rekjata i opet ga ne bi klanjali. Zasto? Zato jer mu je iman u Allaha i Sudnji dan slab. Zato sto ne vjeruje da ce pred Allahom polagati racun, a hoce, tako mi Allaha Velikog hoce.

Poslanik nam porucuje da je mi’radz jednog vjernika u namazu. Namazom se covjek priblizava i uzdize ka Allahu. Nasi namazi bi trebali da budu takvi, da se namazu radujemo, da ga smatramo susretom sa Allahom, ali nazalost koliko nas ima ciji namaz se ne podigne ni jednog pedlja od zemlje, koliko ih ima koji smatraju namaz opterecenjem, a ne olaksanjem. Ako je namaz susret sa Allahom, vjernik se onda susrece svaki dan, razgovara sa svojim Gospodarom, obraca mu se, moli ga, zahvaljuje mu i time iskazuje svoju ljubav. Sta je sa onima koji nikada ne stanu pred Allaha, koji mu se ne obracaju, koji sa njim ne razgovaraju. Moze li se voljena osoba voljeti a nicim tu ljubav ne pokazati. Da li je takva ljubav iskrena ili je samo na jeziku. Allaha volimo i rijecima i djelima, jer voljeti ga samo rijecima je stvar nifaka-licemjerstva. Da nas Allah toga sacuva.

Poslanik neka je na njega mir i spas je na mi’radzu vidio prizore buduceg svijeta, vidio je dzennetlije kao i dzehennemlije, tako se navodi u poduzem hadisu kada je dosao do najnizeg neba da je ugledao jednog covjeka koji sjedi, a s njegovu desnu i lijevu stranu je bila po jedna skupina ljudi. Kada bi pogledao na desnu stranu, nasmijao bi se, a kada bi pogledao na lijevu stranu zaplakao bi. Upitah Dzibrila ko je ovo? A on rece ovo je Adem a.s., a skupine sa njegove desne i lijeve strane su njegovi nasljednici. Na desnoj strani su dzennetlije, a na lijevoj su dzehennemlije, pa kad pogleda na desnu stranu nasmije se, a kad pogleda na lijevu stranu zaplace.

Molim Allaha da nas ucini od onih koji ce biti sa desne strane Adema a.s. i da sjecanje na mi’radz bude povod nase odluke da se cvrsce prihvatimo islamskih propisa i pripremimo za Dan polaganja racuna. Amin.

Namaske specifičnosti i odlike


Svrha i cilj bivstvovanja insana-čovjeka na ovom dunjaluku je svekoliko praktično iskazivanje pokornosti Allahu, dž.š., kroz razne oblike ibadeta. Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: "Džine i ljude sam stvorio samo zato da mi se klanjaju."[1]
Namaz zauzima centralno mjesto u tom ibadetu. Zgrada vjere ne može stajati bez namaskog stuba. Ahmed, Tirmizija i Ibni Madždže bilježe vjerodostojnu predaju u kojoj Poslanik, a.s., kaže: "Glava svih stvari je islam, a njegov stub je namaz…" Taberanija bilježi: "Nema vjere ko nema namaza, mjesto namaza u vjeri je kao i mjesto glave na tijelu." I kao što tijelo ne može da živi bez glave, tako ni vjera ne može bez namaza. Namaz je prvi propisani, naređeni ibadet kojeg je Uzvišeni Allah, dž.š., propisao, u noći mi’radža, direktnom naredbom Poslaniku a.s.. Inače, svi drugi ibadeti i sve naredbe Poslaniku, a.s., išle su posredno objavom, preko Džibrili Emina. Samo je propis namaza došao u ovoj direktnoj formi. Enes, Allah, dž.š., bio zadovoljan sa njim, prenosi, a Ahmed, Nesaija i Tirmizija, koji ovo predanje smatra vjerodostojnim, bilježe: "U noći Mi’radža propisano je Muhammedu, a.s., pedeset (dnevnih) namaza. Zatim je to smanjeno do granice od pet dnevnih namaza. Onda je oglašeno (od strane Allaha, dž.š.): 'Muhammede, Ja ne poričem ono što kažem! Imaćeš nagradu za ovih pet kao za pedeset.’” Na Sudnjem danu prvo će biti pitano za namaz. To je vid prijemnog i završnog ispita u isto vrijeme. Poslanik, a.s., je rekao, a Taberanija zabilježio: "Namaz je prvo za šta će Allahov rob
polagati račun na Sudnjem danu. Ako položi taj ispit, moći će položiti i ostale. A ako na tom ispitu padne, propašće mu i ostala djela.”

Ebu Ja’la bilježi predanje iz kojeg se razumije da je namaz prvi propisani ibadet, zadnje što ostaje od vjere i prvo za šta će se pitati i polagati ispit na Sudnjem danu: "Prvo što je Allah, dž.š., propisao ljudima od vjere jeste namaz. I zadnje što će ostati od vjere je namaz. I prvo za šta će se polagati račun na Sudnjem danu je namaz. Allah, dž.š., će reći: 'Pogledajte namaz moga roba!’ Pa ako bude potpun, biće takvim i upisan. A ako bude nepotpun reći će: 'Vidite ima li moj rob dobrovoljih namaza!’ Pa ako bude dobrovoljnih namaza upotpuniće se fardovi sa njima…”

Posljednji vasijet (oporuka) Poslanika, a.s., dok je ispuštao zadnje izdisaje, bila je: "Namaz, namaz (čuvajte, pazite namaz)…"

Ebu Umame, Allah dž.š., bio zadovoljan sa njim, prenio je a Ibni Hibban zabilježio predanje: "Islamska praksa će se dio po dio gubiti. Kad god nestane iz prakse jedna karika islama ljudi će se pridržavati slijedeće. Prvo će iz prakse nestati islamska vlast, a zadnji namaz."

Islam se temelji na pet temelja-ruknova (kod nas je uobičajen termin umjesto 'ruknovi' islama i imana da se kaže 'šartovi' islama i imana).

Ostali ruknovi, osim namaza, ne moraju uvijek i u svakoj prilici da budu prisutni u praksi svakog muslimana. Naime, ima muslimana koji su siromašni i ne moraju ići na hadždž, dijeliti zekat i sl. Ima ih bolesnih, iznemoglih, putnika i sl. pa ne moraju u tim (ne)prilikama postiti itd. Dakle, ti ruknovi islama ne moraju biti u njihovoj praksi uvijek, nego kad se ispune uvjeti za izvršenje, pošto oni nisu u mogućnosti da ih obavljaju onda imaju šerijatsko opravdanje za izostavljanje.

Međutim, mora biti nešto što će svakog muslimana uvijek identifikovati kao vjernika, praktičara, a to je namaz. Takvu specifičnost nema ni jedan drugi rukn i stub islama.

Namaz je vid praktične lične iskaznice muslimana, legitimacija kojom on dokazuje svoj vjernički identitet, uvijek, u svakoj prilici i obavezno pet puta na dan; kada je kod kuće ili na putu, u miru ili ratu-borbi, kada je slobodan ili zaposlen, zdrav ili bolestan. Naravno, da uz to imaju olakšice za obavljanje namaza u raznim (ne)prilikama, kao što je skraćivanje četverorekjatnih namaza na dvorekjatne za putnika, mesh po mestvama i čarapama, tejemmum i sl. a što će biti pojašnjenjo u fikhskom dijelu ove knjige, odnosno u Kjafijinom djelu "Hadikatus-salah”. Ovdje to napominjemo samo kao namasku posebnost i specifičnost koja ga sa njegovim ostalim posebnostima čini ibadetom koji se nikada ne smije izostaviti.

Vjera se u osnovi manifestuje transparentno, javno, i ona je duboko društveno-sociološkog karaktera. Ne smije se svesti na to da bude samo izraz zatvorenog, ličnog, personalnog karaktera, odnosno lična stvar pojedinca koja nije za javno-društveno manifestovanje. To razumijemo i iz odnosa Zakonodavca prema društvenom, javnom, džematskom prakticiranju namaza, gdje mu daje posebnu vrijednost. Namaz koji se obavlja javno u džematu je najmanje dvadeset i pet puta vredniji nego ako se klanja posebno, pojedinačno.

Ebu Hurejre, Allah bio zadovoljan njime, prenosi predanje koje bilježe Buharija, Muslim, Ebu Davud, Tirmizija i Ibni Madždže: "Čovjekov namaz u džematu je vredniji za dvadeset i pet puta od njegova namaza kod kuće, ili u čaršiji. To se postiže ako čovjek uzme lijepo abdest, potom se uputi ka džamiji samo radi tog namaza. U tom slučaju neće napraviti korak, a da mu njime ne bude podignut stepen-deredža i otklonjen neki grijeh. Kada klanja, meleki će, sve dok je na mjestu obavljanja namaza i dok ne izgubi abdest, donositi na njega salavat, govoreći: 'Gospodaru, neka je Tvoj salavat na njega. (Smiluj mu se i podaj bereket). Smiluj se Ti, Gospodaru, njemu.’ A računa se u namazu sve dok iščekuje namaz.”

U drugoj verziji ovoga predanja, koga prenosi Ibni Omer, Allah, dž.š., bio zadovoljan sa njim, a bilježe Buharija, Muslim, Tirmizija, Nesaija i imam Malik, kaže se: "Namaz u džematu je vredniji od namaza pojedinca za dvadeset i sedam puta.”

Ibni Mes’ud, Allah, dž.š., bio zadovoljan sa njim, prenosi predanje koje u jednoj verziji bilježe Muslim, Ebu Davud, Nesaija i Ibni Madždže: "Koga veseli da sutra (na Sudnjem danu) susretne Allaha, dž.š., kao musliman, neka pazi namaze na koje se poziva ezanom. Allah, dž.š., je propisao svom Vjerovjesniku ispravne puteve upute. U to spadaju i namazi. A kada biste klanjali u svojim kućama kao što klanja onaj ko ne dolazi u džemat, time biste ostavili put (sunnet) vašeg Poslanika. A ako ostavite sunnet vašeg Poslanika zalutaćete (okrenuti se od ispravnog puta). Neće niko uzeti lijepo i ispravno abdest želeći da ode u džamiju, a da mu Allah, dž.š., svakim korakom koji kroči ne upiše dobročinstvo, i u isto vrijeme pobriše neko loše djelo. Nisam vidio nikoga između nas (ashaba) da je izostajao iz džemata, osim svima poznatih munafika. Dolazio bi (čak) i takav (nemoćan, bolestan) koji je morao biti oslonjen između dvojice pa bi stao u saff."

Ima i predanje ovoga hadisa: Nisam vidio nikoga od nas da izbjegava (džematile) namaz, osim svima poznatih munafika, ili bolesnog, iako je bilo i onih koji su dolazili pomognuti između dvojice da bi klanjali namaz.

I dodao je: Allahov Poslanik, a.s., poučio nas je ispravnom putu upute, a od toga je namaz u džamiji gdje se uči ezan.”

Posebnu vrijednost u džematu imaju namazi jacije i sabaha, dva namaza koji su inače najteži za obavljanje munaficima.

Osman b. ‘Affan, Allah, dž.š., bio zadovoljan sa njim, prenosi, a Muslim, Malik i Ebu Davud bilježe predanje: "Ko klanja jaciju namaz u džematu, kao da je proveo pola noći u dobrovoljnom namazu. A ko klanja sabah u džematu, kao da je čitavu noć klanjao.”

Ebu Hurejre, Allah, dž.š., bio zadovoljan sa njim, prenosi, a bilježe Buharija i Muslim: "Najteži namazi za munafike su namaz jacije i namaz sabaha. A da znaju kakva se vrijednost krije u njima, dolazili bi na njih makar puzeći. Htio sam jednom (narediti da se klanja), da odredim nekoga ko će predvoditi namaz ljudima, a da se ja zaputim sa nosačima drva do onih koji ne dolaze u džemat, pa im popalim kuće.”

Muslimova verzija je još: "…a da zna da će dobiti kakvu dobru komadesnicu mesa došao bi.”

U nekim verzijama ovog predanja, od Ahmeda, navodi se: "…da po kućama nisu žene i djeca, oglasio bih klanjanje jacije a onda naredio svojim mladićima da popale vatrom ono što je u kućama.”

El-Munziri navodi predanje od Ibni Omera, Allah bio zadovoljan njime, koje inače bilježe Taberanija i Ibni Huzejme u svome Sahihu: "Ako ne bi susretali nekoga čovjeka (u džamiji) prilikom namaza jacije i sabaha, o njemu bi imali loše mišljenje.”

[1] Vidi, Kur’an, 51:56

Prica o zanemarenom Namazu


Sjećao se svoje nane i njenih upozorenja da obavi svoj namaz na vrijeme: «Moj sine, ne bi trebao ostavljati svoj namaz do ovog kasnog vremena !» Njegovoj je nani bilo sedamdeset godina, ali kad god bi čula ezan, hitro poput strijele odazivala bi se na mujezinov poziv.
On, naprotiv, nikad nije mogao savladati svoj ego da ustane na molitvu. Šta je god radio namaz mu je bio na posljednjem mjestu i uvijek ga je žurno obavljao da bi stigao na vrijeme. Razmišljajući o tome, ustao je i shvatio da je ostalo još samo petnaest minuta do ezana za jaciju. Brzo je uzeo abdest i klanjao akšam.

Dok je činio tesbih, ponovo se sjetio svoje nane i postidio se svoje molitve. Ona je klanjala s takvom skrušenošću i mirom. Počeo je sa svojom dovom, zatim se spustio na sedždu i ostao u tom položaju neko vrijeme. Bio je u školi cijeli dan i bio je tako umoran...
Naglo ga je probudio čudan zvuk, buka i vrištanje. Oblio ga je leden znoj. Razgledao je oko sebe, u svakom pravcu u kojem bi pogledao - bili su ljudi. Velika gužva. Neki su stajali sleđeni, gledajući oko sebe, neki su trčali lijevo i desno, potpuno izgubljeni, dok su neki klečali na koljenima sa skupljenim rukama, samo čekajući... Ispunio ga je čisti strah i panika kad je shvatio gdje se nalazi. Bio je to Sudnji dan!!!

Dok je bio živ slušao je o polaganju računa na Sudnjem danu, ali to mu se činilo tako dalekim! Da li ovo može biti plod njegove mašte, nešto što je njegov um izmislio?! Ne, iščekivanje i strah su bili tako veliki – nemoguće je da ovo nije stvarnost. Ispitivanje je i dalje trajalo. Počeo je očajnički trčati od čovjeka do čovjeka pitajući da li je njegovo ime prozvano. Niko mu nije mogao odgovoriti.

Iznenada, začuo je kako neko proziva njegovo ime, te se more ljudi rastavilo i napravljen je prolaz za njega. Dvojica su ga zgrabila za ruke i vodili naprijed. Ne gledajući, prolazio je kroz gužvu. Meleki su ga doveli do centra i tu ostavili. Dok mu je glava bila oborena, čitav njegov život mu je prolazio pred očima, kao kakav film.

Vidio je svog oca kako trči sa predavanja na predavanje, trošeći svoje zdravlje na putu islama. Vidio je svoju majku kako poziva goste u njihovu kuću, postavljajući jednu sofru, dok je drugu podizala. Branio se: »I ja sam uvijek bio na tom putu. Pomagao sam drugima. Širio sam Allahovu riječ. Obavljao namaz. Postio ramazan. Šta god nam je Allah naredio da činimo, činio sam. Što je Allah zabranio, nisam radio.» Počeo je plakati i razmišljati o tome koliko je volio Allaha. Znao je da sve što je uradio u životu nije bilo onoliko koliko Allah zaslužuje. Znao je da je Allah njegov jedini Zaštitnik...

Znojio se i tresao kao nikad u životu. Oči su mu bile uperene na vagu djela, čekajući odluku. Konačno, odluka je donesena. Dva meleka, držeći listove papira u rukama, okrenuli su se prema gomili ljudi. Noge su mu bile pred kolapsom. Sklopio je oči kada su počeli čitati imena onih koji idu u džehennem. Njegovo su pročitali prvo. Pao je na koljena i vikao iz sveg glasa kako to ne može biti. «Kako ja mogu ići u džehennem? Služio sam druge cijeli moj život, širio sam Allahovu riječ među drugim ljudima...»

Zamaglilo mu se pred očima, tresao se cijelim tijelom. Ona dva meleka su ga uzela za ruke. Dok su mu se noge vukle, vodili su ga kroz gomilu prema ivici vatrene džehennemske provalije. Vikao je i očajnički razmišljao ima li iko od ljudi da mu pomogne... Dozivao je sva dobra djela koja je uradio: pomaganje svom ocu, svoj post, svoje namaze, Kur´an koji je čitao, pitao je da li mu ijedno od tih djela može pomoći!? Ali, meleki su ga i dalje vukli prema džehennemu.

Približili su se Vatri. Njegov posljednji pogled unazad... Zar nije Resulullah, s.a.v.s., rekao koliko je čista osoba koja se kupa u rijeci pet puta svaki dan, toliko i namaz obavljen pet puta dnevno čisti od grijeha?! Počeo je vikati: «Moj namaz? Moj namaz?»
Dva se meleka nisu zaustavljala i došli su do same ivice ambisa džehennemskog. Osjećao je vatrene plamenove po svome licu. Nada se potpuno ugasila, osuđen je na vječnost u vatri... Jedan od meleka gurnuo ga je i on je padao, gledajući dno koje je bilo sve bliže i bliže... Odjednom, čvrsta ruka ga je zgrabila i povukla nazad. Obrisao je prašinu sa očiju i vidio starog čovjeka bijele, duge brade. Upitao ga je: «Ko si ti?» Stari čovjek je odgovorio: «Ja sam tvoj namaz.»
«Pa, gdje si do sada? Spasio si me u zadnji momenat! Još malo i završio bih na dnu džehennema!»

Stari se čovjek nasmijao i rekao: «Pa i ti si mene obavljao u zadnju minutu, zar si zaboravio?!»

U tom trenutku otvorio je oči i podigao glavu sa sedžde. Bio je sav mokar od znoja. Slušao je glasove koje dolaze spolja i čuo je ezan za jaciju. Brzo je ustao i otišao uzeti abdest.



«A teško klanjačima, koji namaz svoj kako treba ne obavljaju!» (El-Ma´un:4, 5)