Srebrenički teferič (Nazif Horozović)

Srebrenički teferič



Na samom početku moram izraziti svoje apsolutno žaljenje što ovaj tekst moram nasloviti ovako i tražim halal od svakoga ko je eventualno pogođen ovim naslovom, ali sam duboko ubijeđen da svako onaj ko ima atom ljubavi i suosjećanja sa Srebrenicom i sa svim onim što se desilo u Srebrenici neće imati ništa protiv ovih riječi koje sam odlučio napisati.


Piše: Nazif Horozović

Bošnjaci su u postagresijskom periodu imali obavezu da dostojanstveno obilježe mnogobrojne datume na mnogim mjestima koja su bila poprište strašnih zločina nad našim narodom. Veliko je pitanje koliko smo u tome uspjeli???

Nikada više u BiH nije bilo toliko „dovišta“ koja su pretvorena u teferiče, koride, derneke i različite vidove opijanja, bludničenja i sličnih nevaljalih postupaka. Imate očit primjer u Ajvatovici u Pruscu i Djevojačkoj pećini kod Kladnja. Na starom gradu Pruscu se ne preporučuje šetnja nakon akšam namaza. Alkohol, blud, prostakluk i drugi poroci su prisutni na mjestu „dovišta“ u tolikoj mjeri, ogroman broj šeta po pijaci, a cijeli Prusac je pijaca. Vlasnici ringešpila „odvrnu“ muziku da se ni ezan ne čuje sa obližnjih džamija, a tek prodavači CD-ova i kaseta kada „odvrnu“ srbijanske šund pevačice naša mladost koja prolazi poskakuje i ponavlja to smeće od riječi. U sred Prusca za vrijeme obilježavanja Ajvatovice bošnjačka mladež peva sa jednom primitivkom citiram: „Napravi mi sina!“ Nekolicina, većinom starije hadžije i hadžinice sa pripadnicima raznih derviških redova odlaze na akšam gdje se uči mevlud i nakon jacije derviši imaju svoj „tradicionalni“ zikr. Drugi dan Ajvatovice najveću pažnju dobijaju konji, konjanici koji izvode neke akrobacije, bajraci i dedina stijena uz sve spomenute pošasti u gradu. To je ajvatovica, naše najveće „dovište“. Organizatori sličnih manifestacija se brinu isključivo za finansijsku dobit, a da se zamaraju programom i načinom na koji će se obilježiti bitan datum to je manje bitno.

Ehh, sve ovo sam naveo da bi upozorio na jednu veliku opasnost koja prijeti Srebrenici. Bojim se, a sada su sve prilike, da Srebrenica ne preraste u Ajvatovicu! Onda se vjerovatno pitamo čemu ova bojazan?Ko dolazi u Potočare 11. jula iz pravca Konjević Polja prvo što ga dočeka su šatori gdje se prodaje jeftina roba, nema šta nema. Nakon tih šatora su postavljeni stolovi sa cijelim pečenim janjcima. Nakon toga se prodaju sokovi, slatkiši, privjesci, hamajlije, tespihi, kokice... Nemam ništa protiv da sve ovo postoji, ali mislim da taj dan svakom insanu koji dođe u Potočare ne smije biti ni do jela, ni do pića, ni do kupovine ni do bilo čega dunjalučkog. Za one koji baš ne razumiju dovoljno pravu poruku Srebrenice, organizator bi trebao odvojiti jednu posebnu livadu, kao što je to uređeno na jedan dobar način sa parkinzima, pa kome se fešta i derneči neka ide na tu livadu i to radi.




Pitam se: Šta mi obilježavamo u Potočarima 11. jula? Dolazak velikog broja političara, visokih zvaničnika, velikog broja imama... ili obilježavamo godišnjicu genocida? Po sadašnjem stanju obilježavamo ovo prvo. Gdje god je velika koncentracija kamera, mikrofona i ljudi to znači da je došao neki političar ili zvaničnik i da on treba da bude faca broj jedan koja će reći: „Ovdje riječi ništa ne znače.“ a opet njegova izjava traje i do 5 minuta i priča i dalje. A majke i porodice ubijenih??? Za njih se eventualno pobrine neki novinar sa nekom kamericom i snimi ih kako plaču i okrene se. Umjesto da je obratno, da slušamo preživjele sudionike genocida kako nikada nebi zaboravili šta nam se dogodilo, umjesto da prisutni iz svih krajeva Bosne i Hercegovine budu na usluzi porodicama žrtava i isključivo se na njih fokusiraju. Potočari 11. jula (samo 11. jula nažalost!) su mjesto samopromoviranja političara koji svakim danom sve više ukopavaju Srebrenicu. Ne znam kako imaju obraza uopšte doći u onakvu, i nakon 13 godina od genocida, porušenu i neobnovljenu Srebrenicu. I dalje ih nije sramota i strah Boga dolaziti u Potočare „da se poklone žrtvama“ a apsolutno ništa ne čine da bude bolje njihovim porodicama. Posebno ovdje mislim na srebreničane koji participiraju u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti BiH.


Vijeće ministara BiH je ove godine dodjelilo 130.000 KM za obilježavanje 13 godišnjice genocida nad Bošnjacima Srebrenice. Pitam se da li je iskopavanje 308 mezara, lopate za zakopavanje i tabuti plaćeni iz tih sredstava? I da jesu, za to nije potrebno više od 50.000 KM. Gdje su ostala sredstva? Za Upravni odbor memorijalnog centra Potočari čujemo samo kada se imenuju i smjenjuju i ništa više. Kakvo je poniženje u organizacijskom i svakom drugom obliku doživilo nekoliko hiljada Bošnjaka koji od jutra pa sve do 11:00 sati nisu mogli ući u sobu sjećanja na Srebreničke žrtve, jer je gospodin Predsjednik bio unutra. Zaštitari su saopštili da je otvorenje u 10 sati, ali su ljudi sa velikim nestrpljenjem čekali da gospodin Predsjednik završi sa svojim izljevom osjećanja u memorijalnoj sobi. Mnogi ljudi, čekajući, na glas su podijelili svoje ogorčenje: Pa ima 365 dana u godini, zašto nije došao neki drugi dan da svoj patriotizam i suosjećanje ispolji, već je došao danas da i ovo malo ljudi što je došlo ne vidi spomen sobu.






Ta sredstva koja svake godine dobija memorijalni centar Potočari za obilježavanje godišnjice gdje ona idu? Zar se ne može obilježiti put spasa kojeg prepješači nekoliko hiljada ljudi svake godine? Zar se ne može naći ili pripremiti barem neki obični smještaj za bicikliste sa polazištem iz Bihaća, pješake koji pješače par dana ili se oni moraju umotavati u deke u blizini memorijalnog centra? Neki se snađu kod naših povratnika, ali dosta njih možeš vidjeti kako se povaljaju po zemlji u vrećama i spavaju u neposrednoj blizini memorijalnog centra.

U vrijeme održavanja zvaničnog dijela, čitaj šuplje priče zvaničnika, grupa mladića nose zastave BiH, SDA, Lailaheillallah i druge, tekbirajući. Šta znači nositi zastavu SDA, BiH ili Lailaheillallah i tekbirati na mjestu gdje i naša časna vjera zabranjuje viku, galamu i glasni govor. Muhammed a.s. kaže: „Dženaza se ne slijedi vatrom, niti vikom.“ (Ebu Davud, br. 3169. Ovaj hadis je na stepenu hasen hadisa uz potporu drugih hadisa na identičnu temu.) Sva četiri mezheba smatraju da je vika i galama na bilo koji način i sa bilo kakvim sadržajem neprihvatljiva na dženazi muslimana. I ne samo što je to neprihvatljivo sa stajališta islama, to se uopšte ne uklapa u cjelokupno zdanje obilježavanja tog čina.

Nakon što se završi dženaza ljudi traže svoje poznanike i nastoje da što prije pobjegnu sa tog mjesta kako bi izbjegli gužvu i što prije došli svojim kućama. Ova pojava je nevjerovatna. Svojim očima sam gledao dvojicu ljudi koji zakopavaju mezar u znoju, dok dvadesetak ljudi mezar do mezara uče uobičajene sure, nakon ukopa ni da se okrenu da pomognu svojoj braći što je neprocjenjivo sevapnije nego učenje na mezaru nakon ukopa. Čuo sam da nekada ljudi zakopavaju svoje merhume i po sat vremena i niko im ne priđe u pomoć. Umjesto da taj dan budemo u potpunosti na raspolaganju porodicama žrtava nas nema nigdje. Čemu tolika žurba kod izlaska iz Potočara?


Što se tiče broja ljudi koji dođu na obilježavanje godišnjice genocida on je i više nego mizeran. Do sada je bio najveći broj posjetioca, 40.000, dok npr. Čevljanska korida okupi od 60 do 70 hiljada ljudi. (Dnevni Avaz, 29.07.2008.) Znači li to da nam je korida važnija od Srebrenice???







Veoma mnogo organizacijskih propusta tako da se stiče dojam da se sve to dešava spontano bez ikakvih prethodnih priprema. Ono što bi se bez nekih velikih sredstava i velikog truda moglo napraviti a što bi od Srebrenice napravilo jedno istinsko sjećanje na genocid i pogibiju jednog velikog broja ljudi koji su ubijeni samo zbog toga što su nosili muslimanska imena i ništa više.

Smatram da ukoliko želimo da Srebrenica postane nešto vrijedno za budućnost Bošnjaka moramo poduzeti slijedeće korake:

ü Ukloniti sve šatore, prodavače i prosce sa glavne ceste i dati im mogućnost da svoju robu izlože na nekom drugom mjestu. Da se obezbjede plastični hladnjaci za vodu kako bi se ljudi mogli osvježiti bez velike gužve i napora. Ubijeđen sam kada bi se dostavila molba ambasadi Saudijske Arabije da je proslijede nadležnim institucijama svoje zemlje da bi dobili besplatno Zemzem vodu za sve sudionike komemoracije. Tako bi se izbjeglo opterećavanje ljudi sa pićem koje skoro svake godine, zbog velike vrućine, najviše opterećuje ljude.

ü Ukinuti obraćanje političara i visokih zvaničnika. Umjesto njih svake godine pripremiti jednosatni čas historije, odnosno napraviti pozornicu i svake godine dovoditi žrtve koje su preživjele genocid. Oni trebaju da nam govore iz svoje perspektive kako su doživjeli te teške trenutke i na koji način se to desilo, tako da mladi naraštaj nikada ne pomisli da pravi kompromis ili da posumnja da se u Srebrenici, ali i ostatku dijela BiH desio genocid. A političari i zvaničnici imaju mogućnost na drugi konkretniji način izraziti svoje poštovanje prema umrlim i preživjelim žrtvama genocida.

ü Formirati posebnu grupu koja bi činila Organizacijski odbor, koja će svake godine pripremati obilježavanje godišnjice sjećanja na genocid. To nebi smjela biti neka počasna funkcija u kojoj će biti reisu-l-ulema, predsjednik države, ovaj ili onaj ministar, već ljudi koji će se moći potpuno posvetiti tom poslu. Da osmisle sedmicu ili mjesec sjećanja na genocid, da organiziraju i osmisle u tančine svaku minutu 11. jula. Njihove ruke trebaju biti odriješene, a podršku im treba pružiti u svakom pogledu.

ü Hitno obilježavanje puta spasa od Spreče do Potočara, da svako onaj koji dođe može zapisati i uvijek se sjećati svakog brdašceta i doline kroz koje su prošli ljudi koji su željeli život u vremenu kada im ga je četnički zlotvor htio oduzeti. A svima koji učestvuju u „Maršu mira“ treba omogućiti sva sredstva koja im trebaju na tom putu, uz profesore Historije, aktere koji su učestvovali u tom putu spasa 1995. kako to pješačenje nebi bilo samo obični trening ljubitelja pješačenja.

ü U saradnji sa nadležnim institucijama organizacijski odbor treba pripremiti i ososobiti redare koji će sankcionisati svaki vid individualnog ispada pojedinaca ili grupa čije se aktivnosti ne uklapaju sa programom obilježavanja godišnjice genocida. Sve bajraktare, glasne povike bilo kakvog sadržaja i sl. će sankcionisati redari koji su osposobljeni za taj posao, a ne da to budu dječaci kojima neko obeća 20 KM dnevnice, koji ne mogu spriječiti apsolutno nikakve nerede ili kršenje pravila obilježavanja godišnjice.

ü Neophodno je da Islamska zajednica posebno od 10.juna pa sve do 11.jula putem hutbi, radija probosanske i islamske orjentacije, internet stranica podstiče vjernike na donošenje odluke po pitanju odlaska u Srebrenicu. Na terenu imami moraju imati presudnu ulogu u organizaciji odlazaka u Srebrenicu i oni trebaju educirati svoje džematlije kako da se ponašaju i kako trebaju pomagati svojoj braći prilikom ukopa i na koji način trebaju obilježiti ovaj dan. Neki imami prave posebne kurseve za buduće hadžije; način obreda, gdje se šta nalazi, kuda, kako... i vodiči na hadžu budu veoma zadovoljni njihovim odnosom... Ovo pokazuje da imami kada hoće i žele mogu napraviti fantastičan posao.

ü Neophodno je da svaka općina obezbjedi besplatan prijevoz u Srebrenicu, da pješake i bicikliste svoje općine nagradi ili adekvatno zbrine u onome što treba pješacima i biciklistima. Uz saradnju IZ, medija i lokalnih zajednica broj sudionika obilježavanja godišnjice genocida neće biti 40, već 400 hiljada ljudi. Time ćemo poslati poruku da je Srebrenica zauvijek u memoriji i srcu svakog čovjeka koji prezire zlo, nasilje i nepravdu!!!







Volio bih da se Srebrenica shvati veoma ozbiljno, da se iz slučaja Srebrenica izvuče pouka, da ljudi koji prijeđu i po 500 km nauče nešto od Srebrenice, a ne da se dešava ono što se dešava na dosadašnjim obilježavanjima.

Molim Allaha da nam bude na pomoći da se nikada nikome ne ponovi Srebrenica i da Bošnjaci postanu narod koji će poštovati svoju žrtvu i pamtiti zločine počinjenje nad njima na pravi mogući način. Amin.

Izvor;islamBosna.ba

http://www.islambosna.ba/index.php?option=com_content&task=view&id=2349&Itemid=96