Trudna žena očekuje blizance. Bliži se porođaj, a dva fetusa
razgovaraju:
- Da li ti stvarno vjeruješ u život poslije rođenja?
- Pa da... mora da postoji nešto poslije rođenja. Možda smo ovdje baš
zato da bismo se pripremili na ono što nas čeka.
- Gluposti, ne postoji život poslije rođenja. Kako bi, uopće, izgledao
takav život?
- Ne znam tačno, ali sigurno će tamo biti bolje nego ovdje. Možda ćemo
vidjeti veliki, široki svijet i moći da trčimo...
- Budalaština! Trčati, jašta. Sve i da postoji takav svijet, a
naravno da ne postoji pošto ga niko nije vidio, ne bismo stigli daleko, vidiš kolike su nam pupčane vrpce, a kroz njih se hranimo.
- Ma u vanjskom svijetu ćemo se hraniti na drugi način, uopće nam neće
biti potrebna pupčana vrpca. Jest ćemo.
- Kako bi to bilo? A i odmah bismo se izgubili.
- Pa, možda ćemo tamo moći vidjeti gdje smo, da se lakše snalazimo.
- Šta znači vidjeti? Kako sad ne vidimo?
- Pa zato što je mrak, napolju će biti svjetlo.
- Ne postoji svjetlo. A ja ne bih ni želio živjeti u takvom svijetu,
nema sigurnosti, ništa ne bismo znali, ne bismo se snašli...
- Pa imat ćemo mamu, ona će se brinuti o nama!
- Mama? Kakva glupost! I ti u to vjeruješ. Pa dobro, gdje je ta mama?
- Zahvaljujući njoj živimo, ona nam daje opskrbu. Ona
nas je stvorila, bez nje uopće ne bismo postojali.
- U to ne vjerujem! Nikad nisam vidio nikakvu mamu, stoga je jasno da
takvo nešto ne postoji. Ne postoji život poslije rođenja i to je to.
- Istina, niko se odatle još nije vratio da nam ispriča, ali opet, ja
vjerujem da tek poslije rođenja počinje pravi život.