Vjerovanje u Poslanike

Vjerovanje u Poslanike



Autor: Muhammed bin Sâlih bin `Uthaymîn
Izvor: Komentar `Thâlathat-il-Usûl` (od Muhammeda bin Abdulwehhâb)






...i vjerovanje u Njegove poslanike (1) (Muhammed bin Abdulwehhâb)

(1) Poslanik je onaj koji je nekome poslan da prenese poruku.

U ovom slučaju to je čovjek kojem je objavljen šerijat (shari`ah) i koji je zadužen da ga prenese. Prvi poslanik (resûl) je Nûh (`alayhis-salâm) a posljednji Muhammed (sallâ Allâhu `alayhi wa sallam). Uzvišeni Allâh je rekao:

”Mi objavljujemo tebi kao što smo objavljivali Nûhu i vjerovjesnicima poslije njega…” [1]

U Bukharijevom Sahîhu od Enesa ibn Mâlika u hadîthu koji govori o šefa`atu (shafa`ah) se prenosi da je Poslanik (sallâ Allâhu `alayhi wa sallam) spomenuo da će ljudi doći Âdemu (`alayhis-salâm) da se zauzme za njih pa će on reći:

”Idite Nûhu, prvom poslaniku kojeg je Allâh poslao…”

Uzvišeni Allâh je rekao o Muhammedu (sallâ Allâhu `alayhi wa sallam):

“Muhammed nije roditelj ni jednom od vaših ljudi, nego je Allâhov Poslanik i posljedni vjerovjesnik…” [2]

Nije bilo ni jednog naroda a da mu Uzvišeni Allâh nije poslao poseban vjerozakon, ili poslanika kojem je objavio da obnovi zakon objavljen prije njega. Allâh, dželle šânuhu je rekao:

”Mi smo svakom narodu poslanika poslali: ”Allâhu se klanjajte, a kumira se klonite!” [3]

”…A nije bilo naroda kome nije došao onaj koji ga je opominjao.” [4]

”Mi smo objavili Tevrât, u kome je uputstvo i svjetlo. Po njemu su jevrejima sudili vjerovjesnici, koji su bili Allâhu poslušni i čestiti ljudi…” [5]

Poslanici su ljudi, stvoreni su i nemaju udjela u rububijjetu (gospodarstvu) niti uluhijjetu (da budu obožavani).

Evo šta je Uzvišeni Allâh rekao o Muhammedu (sallâ Allâhu `alayhi wa sallam) a on je poglavar svih poslanika i najugledniji među njima:

”Reci: `Ja ne mogu ni samom sebi neku korist pribaviti, niti od sebe kakvu štetu otkloniti; biva onako kako Allâh hoće. A da znam pronicati u tajne, stekao bih mnoga dobra, a zlo bi bilo daleko od mene; Ja samo donosim opomene i radosne vijesti ljudima koji vjeruju.” [6]

A u drugom ajetu je rekao:

”Reci: `Ja nisam u stanju da od vas kakvu štetu otklonim niti da nekom od vas kakvu korist pribavim.` Reci: `Mene niko od Allâhove kazne ne može u zaštitu uzeti; samo u Njega ja mogu utočište naći.” [7]

Oni su kao i ostali ljudi po pitanju ljudskih osobina; razbolijevaju se, umiru, imaju potrebu za hranom i pićem i slično. Uzvišeni Allâh kaže o Ibrahîmu (`alayhis-salâm) kako on o svom Gospodaru kaže:

”…i koji me hrani i poji, i koji me, kad se razbolim liječi, i koji će mi život oduzeti, i koji će me poslije oživjeti…” [8]

A Poslanik (sallâ Allâhu `alayhi wa sallam) kaže:

”Ja sam čovjek kao i vi, spopada me zaborav kao i vas, pa ako nešto zaboravim, vi me podsjetite.”

Uzvišeni Allâh ih je spomenuo kao robove u kontekstu najveće hvale i veličine njihovog stepena.

Za Nûha (`alayhis-salâm) On je rekao:

”…On je, doista, bio rob zahvalni.” [9]

A za Muhammeda (sallâ Allâhu `alayhi wa sallam) je rekao:

“Neka je Uzvišen Onaj koji robu Svome objavljuje Kur`an da bi svjetovima bio opomena.” [10]

O Ibrahîmu, Ishâku i Ja`kûbu (`alayhimus-salâm) je rekao:

“I sjeti se robova naših Ibrahîma, Ishâka, i Ja`kûba, svi u vjeri čvrstih i dalekovidnih. Mi ih posebno nadarismo vrlinom jednom; da im je uvijek bio na umu onaj svijet; I oni su, zaista, u Nas od onih odabranih, dobrih ljudi.” [11]

A o Îsau (`alayhis-salâm) je rekao:

“On je bio samo rob koga smo Mi poslanstvom nagradili i primjerom za pouku sinovima Isrâilovim učinili.” [12]

Vjerovanje u poslanike obuhvata (sadrži) četiri stvari:

Prvo: Vjerovanje da su uistinu od Allâha, dželle šânuhu, poslani, tako da ko zaniječe jednog od njih kao poslanika, zanijekao je sve, kao što je rekao Uzvišeni Allâh:

”I Nuhov narod je smatrao lažnim poslanike.” [13]

Allah, dželle šânuhu, ih je ubrojao u poricatelje svih poslanika, iako u momentu njihova poricanja nije bilo drugih poslanika osim Nûha (`alayhis-salâm). Prema tome, i kršćani sa svojim poricanjem i ne slijeđenjem Muhammeda (sallâ Allâhu `alayhi wa sallam) poriču Îsaa sina Merjeminog, a pogotovo zato jer ih je on obavijestio o njegovu (sallâ Allâhu `alayhi wa sallam) dolasku.

A to što je Îsa (`alayhis-salâm) najavio dolazak Muhammeda(sallâ Allâhu `alayhi wa sallam) znači da ga je Allah, dželle šânuhu, poslao da ih spasi iz zablude i da ih uputi na pravi put.

Drugo: Vjerovanje u one kojima znamo ime poput: Muhammed, Ibrahîm, Mûsa, Îsa, Nûh (`alayhimus-salâm) Ova peterica su iz grupe poslanika poznati pod imenom ”ulul-`azm”, što bi u prijevodu značilo ”odabrani poslanici”. Allâh dželle šânuhu ih je spomenuo na dva mjesta u Kur`anu:

“Mi smo od vjerovjesnika zavjet njihov uzeli, i od tebe, i od Nûha i od Ibrahîma i od Mûsaa, i od Îsaa sina Merjemina…” [14]

”On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisao Nûhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo objavili Ibrahîmu i Mûsau i Îsau: ” Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte!” [15]

A sto se tiče onih čija imena ne znamo, vjerujemo u njih općenito. Uzvišeni Allâh je rekao:

”I prije tebe smo poslanike slali, o nekima od njih smo ti kazivali, a o nekima ti nismo kazivali…” [16]

Treće: Potvrđivanje istinskih vijesti o kojima su nas obavijestili.

Četvrto: Rad po vjerozakonu poslanika koji nam je poslan. Onaj koji je nama, a i čitavom svijetu, poslan jeste Muhammed (sallâ Allâhu `alayhi wa sallam).
Allah , dželle šânuhu kaže:

”I tako mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim ni malo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.” [17]

Vjerovanje u Poslanike rađa plodovima, neki od njih su:

1. Svijest i znanje o Allâhovoj, dželle šânuhu, milosti i pažnji prema Svojim robovima, jer im je poslao poslanike da ih upute na pravi put, da im objasne kako će Mu robovati, jer ljudski razum nije sposoban da sam dođe do spoznaje.

2. Zahvalnost Allâhu na ovoj velikoj blagodati.

3. Ljubav prema poslanicima, poštovanje prema njima, zahvala na način koji im dolikuje, jer su oni Allâhovi poslanici, ustrajali su u obožavanju Allâha, i prenijeli Njegovu Božansku poruku i savjet Njegovim robovima.

Inadžije su u laž ugonile poslanike, jer su vjerovali da Allähovi poslanici ne mogu biti ljudi. Allâh je spomenuo i porekao ovo lažno vjerovanje:

”A ljude, kad im dolazi uputa, odvraća od vjerovanja samo to što su govorili: `Zar je Allâh kao poslanika čovjeka poslao.` Reci: `Kad bi na Zemlji meleki smireno hodili, Mi bismo im s neba meleka za poslanika poslali.” [18]

Allâh je opovrgao ovo vjerovanje zbog toga što je nužno da poslanici budu ljudi jer su poslani stanovnicima Zemlje, a stanovnici Zemlje su ljudi.

Da na Zemlji borave meleki Allâh bi im sa neba poslao meleka kao poslanika, da bi bio kao oni. Allâh za one koji poslanike u laž ugone kaže:

”…Vi ste ljudi kao i mi; hoćete da nas odvratite od onih kojima su se preci naši klanjali-pa, donesite nam čudo vidljivo!” ”Mi jesmo ljudi kao i vi”-govorili su im poslanici njihovi- ali, Allâh daje poslanstvo samo onim robovima Svojim kojima On hoće; mi vam ne možemo donijeti čudo bez Allâhove volje…” [19]





__________________________________________________________________________
[1] 4:163

[2] 33:40

[3] 16:36

[4] 35:24

[5] 5:44

[6] 7:188

[7] 72:21-22

[8] 26:79-81

[9] 17:3

[10] 25:1

[11] 38:45-47

[12] 43:59

[13] 26:105

[14] 33:7

[15] 42:13

[16] 40:78

[17] 4:65

[18] 17:94-96

[19] 14:10-11