Mama, gdje je moj babo?

Deportacije mudžahida arapskog porijekla i hapšenja bosanskih gazija:


Sa mukom riječ ''otac'' prelazi preko dječijeg jezika, kada znatiželjno i sramežljivo pita majku o onoj osobi koja je pored nje, bila direktni uzrok njegovog dolaska na ovaj svijet. Kako, i sa koliko stida jetimi kažu ''moj babo'', djelimično mogu razumjeti svi oni koji se upoznaju se nekom novom osobom. Izgovarati ime dotične osobe u početku je pomalo neprijatno i neobično, pa se često izbjegava direktna upotreba imena te se koristi izraz ''hej ti'', ili tome slično, dok se prijateljstvo ne produbi ili veza ne postane prisnija. Slično je i sa snahom kada dođe u kuću muža.

Mogu proći mjeseci, pa čak i godine, a da stalno izbjegava da svekrvu oslovi po imenu, nadimku, ili još teže da joj kaže ''mama'', kako je običaj u mnogim krajevima Bosne. Razlog je naravno nedostatak prisnosti. A jetim, kao jetim, oca nema, pa kako da se s njim pobliže upozna i prevaziđe period sramežljivosti. Nije lako biti jetim, pa čak i kada ima svu ugodnost na ovom svijetu. Fali očev, muški odgoj, koji uči strogoći i popuštanju, blagosti, pa i nekoj vrsti grubosti koja će kasnije u životu biti od pomoći u situacijama u kojima treba biti ''muško''. Kada uloga ''glave kuće'' pređe sa očevih snažnih pleća na krhka i ranjiva pleća majke, njen život, a i život njene čeljadi postane teži i mukotrpniji. Valja biti i otac i mati, i brinuti se o svemu o čemu je brigu vodio i otac.

EH, DA JE BABO UZ MENE
Rat koji je bio u Bosni, ostavio je na hiljade jetima koji su na svojoj koži osjetili šta znači gubitak oca. Mnogi su bili toliko mali da se oca uopće ne sjećaju, dok su neki rođeni i nakon očeve pogibije. Oni su potpuno svjesni kako je oca zamišljati, o njemu maštati, sramežljivo zamišljati susret s njim, i bez stvarne nade i ubjeđenja čekati njegov povratak. Oni znaju kako je prijetiti drugima zbog nepravedno dobijenog šamara ili čvoke i brišući suze govoriti: ''vidjećeš ti od moga babe'', a biti svjestan da je takva prijetnja besmislena, i da ne predstavlja ništa drugo do blijedu nadu da će se kod huligana pojaviti i mrvica straha. Znaju i kako je oca dozivati dok jolpazi kradu voće, nebili se prepali i okanili zrelih plodova koje od ukućana nema ko brati. Hiljade lijepih trenutaka otac bi još više uljepšao, a hiljade ružnih trenutaka otac bi olakšao. Prvi odlazak u mekteb ili školu, davanje hatme, matura mala i velika, diploma završenog fakulteta, prva plata, ženidba ili udaja..., sve je nekako krnjavo, manjkavo jer da je ''babo tu...''. Jetimske suze teku, a vrijeme prolazi.
Zbog toga, briga o jetimu spada u najčasnija djela na ovom svijetu i onome ko na sebe preuzme takvu obavezu, Poslanik s.a.v.s. garantuje džennet pa kaže: ''Ja i onaj ko se bude brinuo o siročetu, u džennetu ćemo biti kao ova dva, pa je pokazao na kažiprst i srednji prst, rastavivši između njih ...'' (Buhari br.6005, Tirmizi br.1918 od Sehla b. S'ada r.a.).
Pored ove veličanstvene nagrade na budućem svijetu, onaj ko bude milostiv prema siročetu zaslužuje nagradu i na ovom svijetu prije ahireta. Jedne prilike je Allahovom Poslaniku s.a.v.s. došao čovjek koji se žalio na krutost i tvrdoću svoga srca, pa mu je Poslanik s.a.v.s.savjetovao slijedeće: ''Ako želiš da tvoje srce omekša i da postigneš ono za čim žudiš, tada budi milostiv prema jetimu, pomiluj ga po glavi i nahrani ga sa hranom koju i sam jedeš. Tako će ti srce omekšati, i ono što želiš ćeš postići. (Taberani u Kebiru od Ebu Derda'a r.a. Albani ga je ocijenio dobrim u Sahihu Tergib br.2544, i u Sahihul-Džami' br.80. U hadisu kojeg prenosi Ebu Hurejre r.a. a bilježi Ahmed u Musnedu br. 8995 stoji da je Poslanik s.a.v.s. ovom čovjeku rekao: ''pomiluj jetima po glavi i nahrani siromaha...''. Ibn Hadžer za ovaj hadis kaže da je dobar. Vidjeti: Fethul-Bari 11/155)
Golema je i nagrada majke koja ostane kod svoje siročadi vodeći brigu o njima. Od Ebu Hurejre r.a. se prenosi da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ''Ja sam prvi ko će otvoriti džennetska vrata, ali ću vidjeti ženu koja će me sustići, pa ću joj reći: Šta je s tobom? Ko si ti? Ona će odgovoriti: Ja sam žena koja je bdjela nad svojom siročadi. (Bilježi ga Ebu J'ala u Musnedu br. 6651. Ibn Hadžer r.h. za prenosioce ovog hadisa kaže da su prihvatljivi. Vidjeti: Fethul-Bari 10/451. Albani je ovaj hadis ocijenio slabim u Daifu Tergib br.1512)

POSLIJERATNA SIROČAD
Agresija na Bosnu je, Allahovom voljom, završila, pa je njenim prestankom okončan period u kojem se svakodnevno ginulo, a broj siročadi rastao nevjerovatnom brzinom. Preživjeli borci su Allahu zahvaljivali što je glava ostala na ramenima iako je život stotine puta visio o koncu. Porodice, a pogotovo djeca, su bili presretni što ''babo više ne mora na liniju'', a njegov odlazak od kuće više nije tretiran kao mogući odlazak u smrt, zarobljavanje ili ranjavanje. Mnogi su mislili da je problemima kraj i da se više naskoro neće čuti plač roditelja, žena i djece zbog gubitka sina, supruga i oca. Ali su se mnogi prevarili. Već nekoliko godina traje organizirana hajka na naturalizovane arape koji su se u ratu borili u redovima armije BiH, a nakon rata ostali na ovim prostorima jer su većinom legalno dobili državljanstvo zemlje u čijoj su se vojsci borili. Prvo je krenulo stihijski i polagano, ''na kaščice'' od strane printanih, pa onda i elektronskih medija u Bosni, kako bi se bošnjački puk naviknuo na (dezi)informacije o tome kako su svi Arapi redom u Bosnu dolazili samo kako bi zaradili novac (možda vojničku plaću koja je iznosila tridesetak maraka?!), ženili se bosanskim djevojkama ili kako bi dobili državljanstvo. Kako je rat u sjećanjima mnogih Bošnjaka bio dalji, a laži i potvore na račun mudžahida sve češće i gnusnije, narod se olako naviknuo na njih i počeo ih prihvatati kao neprikosnovenu istinu. Zaboravilo se dobročinstvo koje su braća muslimani učinili napaćenom bosanskom narodu u trenutcima kada im je pomoć bila najpotrebnija, riskirajući i gubeći vlastite živote i imetke. Počeše hapšenja i protjerivanja ovih ljudi, većinom bez ikakve moralne ili pravne osnove, što su osudile i mnoge svjetske organizacije za ljudska prava.
Kako su mnogi od njih oženjeni bosankama i imaju djecu, opet žene počeše ostajati bez muževa, a djeca bez očeva.

DJECA ''BIDUNI''
Donedavno su u ovoj hajci učestvovali samo one osobe i mediji koji su odavno zauzeli antiislamski, pa možemo reći i antibošnjački kurs, jer im je to zlatna prilika da dođu do publiciteta i ušićare koji eur ili marku. Nažalost, u poslijednje vrijeme još jedna barijera je probijena, pa u ataku na mudžahide koji su dobili bosansko državljanstvo, počeše učestvovati(svjesno ili nesvjesno) i pojedini ''osvjedočeni pro-bošnjački'' mediji ili poznate ličnosti i zaklete patriote. Naslov novinara S. N. objavljenog u Avazu iz sedmog mjeseca ove godine je više nego odvratan, ljigav, i nadsve bezobrazan, da kod svakog humanog i časnog insana izaziva nevjerovatan osjećaj gađenja i nagon za povraćanjem. Radi se o njegovom poznatom naslovu, zbog kojeg će vjerovatno ući u anale bosanske žurnalistike, a koji glasi:''Ebu go go home'', u kojem se navode potpuno besmisleni razlozi zbog kojih bi ''Ebui'' trebali napustiti Bosnu.
Još jedna izjava jednog uglednog muslimana skoro je šokirala sve one koji imalo poznaju historijat bosanskog rata kao i poslijeratne prilike i dešavanja. Radi se naravno o famoznoj izjavi muftije hrvatskog kako su mudžehedini koji su dolazili iz Kuvajta imali za cilj da dođu do dokumenata i identiteta, te da oni spadaju u nekakvu skupinu pod kodnim imenom ''bidun''. Ovom izjavom muftija je izazvao zbunjenost i iznenađenje svih onih koji su se imalo bavili ovim pitanjem nakon rata, jer ga do sada niko u ovoj tragikomičnoj izjavi nije pretekao. Dok nam u potpunosti ne razjasni porijeklo i izvor ove ''činjenice'' (jer reče: ''jedno je sigurno da, recimo, ti mudžahidi koji su dolazili, koji su bili u Kuvajtu, oni se zovu pod kodnim imenom Bidun...'') koju je iznio, mi ćemo reći da se štovani muftija svih hrvatskih županija ipak malo prešao. Nisu mudžahedini ''biduni'', već njihova djeca. (u arapskom jeziku ''biduni'' znači: bez). Oni su biduni(bez) babe, biduni (bez)ovosvjeskog zaštitinika, biduni (bez) dječijeg osmjeha, biduni (bez) sretnog djetinjstva, i biduni (bez) svega onog što djecu čini sretnom. ''Bidunima'' ih učiniše svi oni koji su pomogli i još uvijek pomažu u hapšenju i protjerivanju njihovih očeva, bili oni političari ili državnici, novinari željni publiciteta ili sitna mahalska raja koja bajke o njima izmisli i na njihov račun nalijepi ono što ni Al Kaponeu pod kapu ne bi stalo. U ratu ih u zvijezde okivali, evlijama ih proglašavali, a sada, nakon upotrebe, poput stare ambalaže ih odbacili. A Bogami i oni koji hajku na mudžehedine i bosanske gazije digoše, i oni su neka vrsta ''biduna''. Ovakvi su biduni(bez) obraza, biduni (bez) morala, biduni(bez) humanosti i biduni(bez) zdravog rasuđivanja, jer pomažu hapšenju i izručenju ovih ljudi koji se većinom deportuju u matične države u kojima vladaju brutalni režimi, i niko nije siguran da će ih porodice ikad više vidjeti.

NA REDU SU BOŠNJACI
Nije samo na Arapima stalo. Poslijednjih godina i mjeseci hapse se i zatvaraju bosanske gazije i aktivni učesnici odbrane Bosne, od generala i oficira, pa sve do običnih vojnika. Nasilje nad njima i njihovim porodicama ''sipa'' sa svih strana. Kada neće ili ne mogu pohapsiti stvarne zločince odgovorne za genocid u Srebrenici ili za ostale mnogobrojne pokolje koji su počinjeni nad Bošnjacima tokom rata, može se makar uhapsiti pokoji Bošnjak i tako pokazati da se nešto radi. Postoje li riječi da se izrazi žaljenje i protest zbog nepravde koja se čini ovim ljudima? Jedno je sigurno, a to je da se radi o nepravdi ogromnih razmjera sa neslućenim posljedicama, a Allah ne voli nepravednike. Rekao je Uzvišeni u prijevodu značenja:
''A nikako ne misli da Allah ne motri na ono što rade nasilnici! On ih samo ostavlja do Dana kada će im oči ostati otvorene, i kada će žureći, uzdignutih glava, netremice gledati; a srca će im prazna biti...'' (Ibrahim, 42-43) Snagu prijetnje upućene zulumćarima koju ovaj ajet nosi u sebi, najbolje će shvatiti ''Ebui'' koji razumiju Kur'an na izvornom arapskom jeziku, a onda i svi oni kojima se čini nasilje, a Allah je najbolji Zaštitnik. Uz Allahovu pomoć, oni će dostojanstveno i sa saburom podnijeti sva iskušenja, poniženje neće pokazati jer bi tako dušmane samo razveselili, a istinsku milost i pravdu će očekivati samo od Gospodara svjetova. Od nepravednog se pravda ne može tražiti, niti se milost od nemilosdrnog može očekivati. Rekao je Imam Šafija r.h.:

Neprijatelju poniženje, ne pokazuj nikada
Jer zluradost dušmanska, nevolja je najveća

Velikodušnosti se od škrtoga, nemoj nadati
Jer žedni u vatri, vodu ne pronalazi
(Divan Imama Šafije str. 46)

A njihova djeca koja koja ostaju u neizvjesnosti, bolu i tugi? Svako od njih će na različit način doživljavati nezadovoljstvo zbog onog što se čini njihovim očevima. Vrijeme će prolaziti, i kada svi drugi zaborave na ovu nepravdu, oni neće. Među njima će ako Bog da biti i hafiza, i profesora, i doktora, i komjuterskih stručnjaka, i uspješnih i bogatih ljudi, a možda i budućih vođa ove države, pa neka se oni koji su učestvovali u bespravnom progonu njihovih očeva, pripreme da im daju odgovor.
Njihove jezici će stalno biti vlažni od dove koju će Allahu upućivati da na oba svijeta kazni one koji od njih učiniše siročad a od njihovih majki udovice, a ne odbija se dova onoga kome je učinjena nepravda.
Njihova prsa će biti puna nezadovoljstva koje će često prerastati u prkos i mržnju, koje će svako ispoljavati na svoj način. Ima li nekoga da će im na tome zamjeriti?


piše: Amir Durmić


MINBER.BA