Uvod u brak Sta treba da znaju oni koji zele sklopiti brak po islamskim propisima?
Veliki broj ljudi koji se odluci na sklapanje braka na islamom propisan nacin ne poznaje osnovne propise vezane za sami brak, sklapanje braka i koje uvjete treba ispuniti da bi brak bio legitiman. To je, svakako, zabrinjavajuze, pogotovo kada se ima u vidu cinjenica da brak koji se sklopi na zerijatom nepropisan nacin ne vrijedi, te da se takav zivot smatra zinalukom zto predstavlja veliki grijeh koji vodi u vatru dzehennemsku. Na zalost, vezina mladiza i djevojaka kod nas ne poznaju osnovne propise braka i ulaska u bracnu zajednicu i zta treba da urade da bi se na ispravan nacin vjencali. Uzrok tome je, svakako, nepostojanje institucije koja je ovlaztena od strane drzave da sklapa zerijatska vjencanja.
Sta treba da urade oni koji se odluce na ulazak u brak, a da to bude po propisima islama? U daljem tekstu zemo pojasniti osnovne stvari koje je potrebno znati za naze prilike u Bosni i Hercegovini, s tim da ne ulazimo u detalje oko samih propisa.
Brak se definira kao: ugovor izmedju muzkarca i zene kojim intimno nasladjivanje medju njima postaje dozvoljenim. Da bi se brak smatrao ispravnim i valjanim potrebno je ispuniti sljedeze uvjete:
- Dozvola zeninog staratelja (velija). Uvjet da bi neko mogao biti staratelj zeni jeste da bude musliman, muzkarac (obicno je to mladin otac, a ako nema oca, onda djed, a ako nema djeda onda amidza, a ako nema amidze onda brat itd. Ukoliko nema niko od zenine rodbine da je musliman, onda se stvar prepuzta kadiji (u nazem slucaju muftiji ili covjeku koji slovi kao ucen u zerijatu), da je punoljetan i slobodan. Da zena ne moze udati samu sebe stav je vezine islamskih pravnika na zto upuzuju sljedezi dokazi (navodimo samo neke):
- hadis od Ebu Musaa, koji prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Nema braka bez staratelja." (hadis je vjerodostojan. Biljeze ga Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madze i Ahmed)
- hadis od Aize, r.a. da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Koja kod zenska se uda bez dozvole svoga staratelja, njen brak je niztavan, njen brak je niztavan, njen brak je niztavan...." (hadis je vjerodostojan, a biljeze ga Tirimizi, Ebu Davud, Ibn Madze i Ahmed). Takodjer, prema mizljenju vezine islamskih pravnika, uvjetuje se da staratelj bude jedna strana u ugovoru, tj. da on (ili da opunomozi nekoga) uda svoju ztizenicu.
- Dva pravedna svjedoka. Pod pravednozzu se podrazumijeva da ne cine velike grijehe i da se klone vezine malih. To znaci da svjedoci ne mogu biti neklanjaci, oni koji piju alkohol, bludnice itd. Zbog pomanjkanja pravednosti u danaznje vrijeme, dobro je pribaviti zto vize svjedoka.
- Forma ugovora o vjencanju (ponuda i prihvat, ar. idzab i qabul). Sastoji se od toga da muz ili njegov zastupnik jasnim rijecima izrazi staratelju trazenje zene koju zeli za suprugu. Na primjer: "Daj mi za zenu tu i tu (navesti ime), svoju kzerku!" A staratelj treba jasno i nedvosmisleno da izjavi: "Dajem ti za zenu tu i tu (navesti ime), svoju kzerku). Zatim se trazi pristanak djevojke. Nakon toga ze muz izjaviti: "Primam je za svoju zenu." Ova (ili slicna, slicnim rijecima) forma je jako bitna i svjedoci treba da je cuju, a pohvalno je i da je usmeno i pismeno potvrde.
- Mehr – vjencani dar. Mehr je vjencani dar koji se daje zeni na ime dozvole spolnog odnosa sa njom. Davanje mehra je vadzib (obaveza) i smatra se uvjetom za ispravnost braka. Visina mehra se mora odrediti prije intimnog odnosa i nije dozvoljeno imati odnos prije nego se odredi visina mehra, svejedno bio on isplazen odmah ili kasnije. Postoji saglasnost islamskih pravnika u tome da mehr moze biti sve ono zto ima neku vrijednost, svejedno radilo se o predmetima ili koristima. Bracni ugovor nije uvjetovan spominjanjem mehra.
- Sklapanje braka oglasiti. Sklapanje braka mora biti javno. Islam ne poznaje tzv. "tajni brak".
Dakle, ovo su uvjeti koji se moraju ispuniti da bi brak, sa zerijatske strane, bio ispravan. Prema tome, ukoliko se brak sklopi pred svjedocima koji tvrde da su culi od mladenaca izjave o ponudi i prihvatanju braka, uz dozvolu zeninog staratelja, te ukoliko se ugovori i zapize visina mehra, ukoliko se brak obznani i ne sklapa na odredjeno vrijeme, takav brak je potpuno ispravan sa zerijatske strane.
Shodno ovome zto smo rekli, sklapanje braka biva na sljedezi nacin: mladozenja dodje kod oca (ili druge osobe koja je staratelj) djevojke i pita ga: "Da li ti udajez svoju kzerku (navesti ime) za zenu (uz mehr od toliko i toliko)?" Staratelj odgovara: "Udajem svoju kzerku (navesti ime) za tebe (uz mehr od toliko i toliko)." Djevojka na upit o tome da li pristaje izrazi svoj pristanak. To cuju dvojica svjedoka i time je brak sklopljen. I poslije toga nije potrebno obavljati vjencanje pred hodzom, kadijom ili nekim ucenim covjekom, niti je uvjet ispravnosti to zabiljeziti u knjige. Prisustvo ucene osobe tu je samo s ciljem da se pojasne propisi samoga braka. Stoga, nema nikakve osnove tretirati zerijatsko vjencanje kao "vjersko" i to shvatati kao vjerski obred uz ucenje ajeta iz Kur'ana i dove na kraju. To je sklapanje ugovora kao i svako drugo i pogrezno mu je davati epitet "vjerskog" zto zemo iz daljeg teksta vidjeti.
Nakon ovoga zto smo spomenuli, kada uzmemo u obzir danaznju situaciju gdje dolazi do zloupotrebe ovakvog nacina sklapanja braka, namze nam se pitanje: zta daje legalitet braku? zinjenica je da neevidentiranje ugovora o braku biva uzrokom brojnih problema medju supruznicima i najcezze zena tu bude u ugrozenom polozaju (isplata mehra, razvod i sl.). Zbog toga je bila praksa zerijatskih sudova da se ugovor o vjencanju evidentira i, u slucaju spora, zena je zaztizena u pogledu isplate mehra i drugih prava koja joj pripadaju. Ukidanjem zerijatskih sudova u nazoj zemlji, zerijatsko sklapanje braka obavljaju sluzbenici Islamske zajednice, no medjutim, takvo vjencanje ne vazi kada su u pitanju drzavni zakoni. U mnogim zemljama svijeta (neke evropske zemlje, Australija itd.) zerijatsko vjencanje je priznato od strane drzave i, u slucaju eventualnog spora, stvar se rjezava pred drzavnim sudom. Na primjer, ukoliko muz neze da isplati mehr zeni, onda u tom slucaju zena moze da ga tuzi na sudu i na taj nacin ostvari svoje pravo.
Praksa koja je ustaljena kod nas jeste da se obavljaju dva vjencanja – jedno pred maticarem (drzavnim organima), drugo pred vjerskim sluzbenikom Islamske zajednice. Medjutim, sklapanje samo zerijatskog vjencanja nema svoju pravnu tezinu zto se tice bracnih prava i obaveza. Na zalost, joz ne postoji sporazum Islamske zajednice sa drzavom gdje bi samo zerijatsko vjencanje bilo priznato zakonom od strane drzave, kao zto je praksa u mnogim zemljama svijeta. Ovakva praksa je uzrokom da se mnogi prema islamskim propisima koji su vezani za brak nemarno i neozbiljno odnose. Sve se svodi na individualnu svijest i stepen bogobojaznosti samih supruznika. Posebno naglazavam neozbiljan, i slobodno mogu kazati, podrugljiv odnos prema propisu mehra. Nerijetki su slucajevi gdje zena, pri sklapanju zerijatskog vjencanja (koje je eto "vjersko" i samim tim "pozeljno" a ne obavezno vjencanje, prema krivom shvatanju nazeg svijeta) kaze visoku cijenu (npr. kilo zlata, ili, 20 000 KM) samo da bi se pred ljudima pokazalo kako je "vrijedna". Taj mehr, naravno, zeni nikada ne biva isplazen, niti ga zena, iz svoga neznanja, trazi. Ovo je samo jedan primjer neozbiljnog odnosa prema i izrugivanja sa Allahovim propisima.
U islamskom omladinskom casopisu "Saff" (broj 101, 1. avgust 2003. – 3. dzumade-l-uhra 1424. h.g., str. 12.-13.), mr. hfz. Senaid Zajimoviz je napisao lijep tekst u dva nastavka pod naslovom "Brak bez garancije". On u tekstu navodi da samo zerijatsko vjencanje u Bosni nije dovoljno jer nema pravno utemeljeni legalitet. Da bi nam bila jasnija slika o cemu buduzi supruznici treba da povedu racuna kada se odluce na sklapanje braka, navodimo dijelove toga teksta:
"Nekada je brak sklopljen pred vjerskim organima (zerijatskim sudovima) imao svoju tezinu jer ga je priznavala drzava i u potpunosti stajala iza njega. Kadije su vjencavale i razvrgavale brakove, a drzava je priznavala njihov cin. Serijatski sudovi su ukinuti 6. marta 1946. godine i od tada zerijatska vjencanja imaju samo formalnu ulogu. Zbog toga se nameze pitanje da li imam ili drugi ucen covjek ima pravo sklopiti brak i da taj brak u isto vrijeme bude pravno validan, odnosno da li su njime zagarantirana prava zene? Da li zena putem samo zerijatskog vjencanja moze stezi sva ona prava i obaveze koje stice putem legalno zasnovanoga braka pred maticarem? U slucaju da se supruznici hoze razvesti, da li imam ili njemu odgovarajuza osoba mogu razvrgnuti postojezi brak, s obzirom na to da ga je on sklopio i da takav bude verificiran od strane drzave? Da li ze u slucaju kada muz neze da isplati mehr zeni, imam ili svjedoci nadoknaditi mehr, ili na neki drugi nacin prisiliti muza da ga isplati? Da li drzava priznaje izjave svjedoka ugovora o vjencanju ukoliko jedna od bracnih strana negira postojanje braka u slucaju da ne postoji sporazum izmedju drzave i Islamske zajednice? Sta je sa pitanjem nasljedstva ukoliko muz negira postojanje braka? Sve su ovo pitanja koja me navode da predlozim ubrzanje sporazuma izmedju Islamske zajednice i nadleznih organa vlasti o priznavanju sklopljenih brakova od strane Islamske zajednice, kao zto su to ucinile Norvezka, Danska, Svedska i druge drzave Evrope sa svojom islamskom zajednicom. Drugo zto bih predlozio jeste sklapanje brakova pred opzinkim maticarem sa zahtjevom da se pitanje mehra uvrsti pod posebnu klauzulu, kako bi on bio legalno obavezujuzi i cime bi se izbjeglo njegovo svodjenje na dobrovoljan vid davannja kao zto je to naza praksa.
Inace, jedina razlika izmedju brakova sklopljenih pred imamom ili drugim ucenim covjekom i opzinskim maticarem jeste u tome zto opzinski maticar ne uvrztava mehr kao uvjet sklapanja braka. Zbog toga smatram da se prilikom vjencanja treba dogovoriti sa lokalnim maticarem o uvrztavanju mehra u ugovor o vjencanju, cime bi njegovo vjencanje zamijenilo sva druga, i tajna i javna vjencanja od strane ljudi iza kojih zakon ne stoji.
Samo na ovaj nacin zeni se mogu garantirati njezina prava na izdrzavanje, mehr, nasljedstvo itd. Neko ze rezi da u prvo vrijeme islama ashabi, r.a., nisu pisali ugovore o braku niti o mehru kao uvjetu za sklapanje braka. To je tacno. Medjutim, kada su ljudi poceli odgadjati isplazivanje mehra, a period isplate se odugovlacio, poceli su i zapisivati ugovore o vjencanju i mehru kao dugu. Pisani dokument je bio dokaz daje odredjena zena supruga doticnog covjeka. I (Medzmu'u fetava, 32/131)Zbog neevidentiranja ugovora o braku dezavali su se brojni problemi medju supruznicima. Nezemo nazi knjigu islamskih pravnika a da se ne spominje makar jedan takav slucaj. Izostanak evidencije i sluzbenog zapisa o zasnivanju braka je izvor manipulacije. Ljudima slabog imana daje se pravo da ustvrde kako je odredjena zena supruga jednog od njih iako je istina daleko od takve tvrdnje. Oni ze pribaviti i lazne svjedoke koji ze im potvrditi njihovu laz. Drugi ze, bjezezi od obaveze izdrzavanja, negirati zenidbu sa odredjenom zenom. Vrlo cesto ljudi je negiraju kako bi izbjegli obavezu ocinstva. A o mehru i zeninom pravu na njega da i ne govorimo. U nazim bosanskim brakovima jedva da i postoji nezto zto se zove mehrom u formi koju je zerijat propisao. Institucija mehra je na nivou dobrovoljnoga davanja i vraza se dobroj volji muza. Nekad se on isplazuje, a nekada zena, i ne znajuzi koliko je to njezino pravo, oprosti mehr svome muzu iz ljubavi prema njemu, a nekada se jednostavno prezuti njegova obligatnost.
Naslov komentara: STA TREBA DA ZNAJU ONI KOJI ZELE SKLOPITI BRAK PO ISLAMSKIM PROPISIMA 
Thu Dec 04, 2008 9:06 pm